Lijepa i nježna knjiga koju bi čitati trebali ponajprije oni koji su prema životinjama indiferentni ili ih ne vole. Marinko Krmpotić (Novi list)
Priča počinje u trenutku kad je tijekom kratke šetnje jednog vrućeg, ljetnog dana trinaestogodišnja mješanka tornjaka, Cher, legla na livadu kako bi odmorila. Da bi skratila vrijeme sebi i Cher, autorica započinje razgovor sa svojim psom o zgodama i nezgodama proživljenim tijekom njihovog zajedničkog života. To prisjećanje vodi čitatelja od Jargova, preko Delnica, Snježnika i Dubrovnika do Rijeke i natrag u Jargovo. Pripovijedajući tečno i pitko autorica otkriva događaje od dana kada je Cher pronašla kao štene, ostavljenu na mjestu gdje se ostavlja smeće. Uz uspješne opise prirode, te nekoliko snažnih ekoloških poruka, u prvom planu je ipak Cher koja je - zasluženo - u romanu pretvorena u osobu.
(...)
– Cher, voliš li ti šparoge?
Pokazala sam joj na grm te biljke. Raširio se, razbarušen i bodljikav, uz rub livade, nešto ispod mjesta gdje smo odmarale. Dvije dugačke grane još su čuvale malo proljetne mekoće i svjetlozelene boje, ali bile su jednako kovrčave i pune igličastih listića kao i one tamnije.
Cher je okrenula glavu od mene. Krajičkom oka ipak me je držala u svome vidnom polju. Uši je spustila, priljubila je uške koliko je god mogla uz glavu, kao što je uvijek činila kad nije htjela čuti što joj govorim. U blizini, netko je upalio trimer. Svojim neugodnim drndanjem prekinuo je tišinu začinjenu samo pjevom ptica i dalekim kukurikanjem usamljenog pijetla. Cher je podigla jednu ušku ne bi li čula što se događa u selu. Cvrkut je istog trena zamro. Ipak, malene su ptičice u brišućem letu nastavile prelijetati s jednog hrasta na drugi. Izgledale su više kao razmazane tamne mrlje na plavom nebu, nego kao čvrsta tijela.
Cher me je konačno pogledala i mogla sam nastaviti.
Ja sam ih prije voljela na razne načine. Juhu od šparoga, rižot od šparoga... Mislim da ih ti nisi nikad probala.
Okrenula je glavu i zagledala se u daljinu kao da je htjela sakriti činjenicu da se jednom prilikom sama poslužila rižotom od šparoga koji je nama ostao od ručka i da joj se nije sviđao.
Ali nisam ih dugo jela – pojasnila sam joj – sigurno nekih trinaest godina. Lani ih skoro nije ni bilo. Dugo nije bilo kiše, njima treba kiša. Uistinu, lani su bile jako tanke i brzo bi otvrdnule. U svojim suhim stapkama nisu sadržavale nimalo sočnosti. Prošla je godina bila jako sušna.
(...)
Nikada te neću ostaviti – obećala sam joj po tko zna koji put. Maknula sam šapu sa svoje ruke i sjela natrag na livadu. Na sjeverozapadnom dijelu neba ponovo su se počeli okupljati crni oblaci. Gore, iza brda koje je definiralo Vinodol, u Gorskom kotaru, bljesnula je munja.
Pomljackala je keksić. Bila je zadovoljna.
– Šta ti je, zavezali smo te u kampu u Dubrovniku. Znam neke ljude koji bi rado bili zavezani u kampu u Dubrovniku, a ti se buniš! Dvaput je zalajala gledajući ravno u mene. Onda još triput. Pa još triput. Vau-vau-vau. Vau-vau-vau. Vau-vau-vau!
Pomazila sam je po vratu. Zvuk crkvenog zvona odjeknuo je nekoliko puta. Odbio se od brda iznad nas i vratio na suprotnu stranu kotline odakle je i potekao. Nabrojila sam devet udaraca, ali nekoliko mi ih je promaknulo. „Zašto netko misli da je važno, u vrijeme kad svatko ima mobitel, zvoniti svakih petnaest minuta
Pitanje mi je prošlo glavom, ali nisam htjela razmišljati o odgovoru.
– I jela si pršut, ali nemoj to nikome reći.
- Baš u Dubrovniku?
No, noć na brodu je protekla mirno, ali s prvim zrakama sunca koje su dodirnule more pred nama, Cher je postala nestrpljiva. Htjela je protegnuti noge, potrčati, zagristi štap, moju ruku, Goranovu ruku, bilo što. Put joj je postao dosadan. Počela je lajati. Ležala je i lajala i činilo se da uopće ne troši niti malo energije na to i da tako može zauvijek. Putnici koji su, poput nas, noć proveli na palubi, pomalo su se budili. Ogrnuti u zimske jakne i vreće za spavanje činili su mi se potpuno nesvjesnima dok su prolazili pored nas. Svi kao jedan, teturali su prema pramcu. Cher je lavežom tražila malo mira, ali u uskom prolazu ga nije bilo. Goran ju je poveo u šetnju, u smjeru suprotnom od onog kojim su se svi ostali kretali. Blizu su bile stepenice što su vodile na gornju palubu. Pokušao ju je nagovoriti da se uspne njima. Ona se nepopustljivo ukopala o čvrstu i ravnu podlogu koju je još imala pod šapama.
"O.K., O.K., idemo ovuda.”
Goran je promijenio plan. Gledala sam za njima dokle god sam ih mogla vidjeti. Cher je vukla na svoju, a Goran na svoju stranu. Kad bi napetost povodnika popustila, stigla je i zalajati. „Tako je mala”, pomislila sam, „a tako tvrdoglava.”
Nagnula sam se preko ograde broda i promatrala kako njegov trup elegantno i hitro reže morsku površinu ne ostavljajući za sobom previše bolan rez. Tek malo pjene na vrhovima valova. Zrak je bio slan, a u daljini, nazirala se Korčula. Marko Polo pozdravio je svoj zavičaj. (...) Ali, Mirta, ja nisam crnogorski gonič, ja sam tornjak! – upozorila me strogo Cher. Bila je ponosna na tu riječ i rado ju je izgovarala.
Da, Cher, znam da jesi. Ne znam kome bi to moglo promaknuti? Dovoljno je poći s tobom u šetnju i derati se: „Cher, dođi! Cher, dođi! Cheeeeeer!” i frustrirano gledati tvoj stav.
– Mirta! – podigla je uši i upozorila me: – Ti me zoveš bez veze. Ja dobro znam kamo idemo i ako te samo malo pričekam, znam da ćeš doći do mene. A znaš što mi je najbolje? – činilo mi se da će svaki tren prasnuti od smijeha. – Kad dotrčiš do mene, pa taman da ćeš mi staviti ogrlicu, ja samo lagano potrčim i ne možeš mi ništa. Doduše – snuždila se odjednom – sad više ne mogu trčati.
Polizala je svoju veliku šapu. Na bijeloj dlaci trava je ostavila slabašan zeleni trag.
Moći ćeš opet trčati, koka. Doći će ti tablete i trčat ćeš i skakati. To ti obećajem.
Skrenula sam pogled. Nisam bila sigurna u svoje obećanje i hoću li ga moći održati. Nisam bila sigurna je li to obećanje ili tek moja silna želja da se još jednom popnemo na Petehovac ili Zagradski vrh i prošetamo uz potok Curak prema Zelenom viru, a ona da veselo i razigrano skakuće po plićaku ne gazeći vodu dublje od gležnjeva. Učvrstila sam tu sliku u svojoj glavi. Ako ja vjerujem, pomislila sam, povjerovat će i ona. Takav je zakon. Borila sam se između te odlučne misli i plača, a Goranove riječi: „ne smiješ je žaliti”, pojavljivale su mi se u svijesti poput bljeskova. Ne smijem je žaliti, ponovila sam svjesno. Time nikome ne pomažem. Zdrava je, osim tih nogu. Doduše, trebala bi skinuti koju kilu, pa će joj biti lakše. Ah, k vragu, i ja bih trebala skinuti koju kilu! Koga briga za to?
– To je Goran govorio kad si bila mala, da si crnogorski gonič. Samo... ne smijem ti reći zašto.
Pogledala me je u čudu. Nismo imali nekih tajni, zapravo. Činilo se da joj nakon svih tih godina i ne možemo ništa sakriti. Pogladila sam je po njezinoj velikoj šapi. Istrgnula ju je i savila pod sebe. Zahtijevala je odgovor, a ne umirenje.
(...)
–Dugo vas nema, a jako je vruće – pojasnio je. – Donio sam joj vodu. I tebi limunadu.
Ne ustajući i ne mijenjajući položaj, Cher je nekoliko puta udarila svojim gizdavim repom o tlo.
Goran je ulio vodu u zdjelicu i stavio je Cher pod njušku. Htio ju je nagovoriti da popije ili barem navlaži jezik kako bi se rashladila. Oblaci ponovo nisu doprli do nas. Kišne kapi od kojih su bili sačinjeni, ispustili su negdje u našem susjedstvu. Zemlja je pucala od topline. Osjećala sam njezinu bol.
I Cher je bilo vruće, vidjelo se. Crna glava bila joj je ugrijana, a oči su joj se zacrvenile, poput očiju alkoholičara. Odmaknula je glavu od vode. Goran je slijedio sa zdjelicom. Ona je okrenula njušku na drugu stranu. Goran opet za njom. Shvativši da on neće odustati, pucnula je dva-tri puta jezikom kao da pije, ali tu radnju je napravila tik iznad vode. Upitan pogled upućen Goranu tražio je odgovor na pitanje: „Jel' dobro, jesi li zadovoljan?”
– Daj, Cher, licni malo vode! – stigao je odgovor.
Ponovila je kretnju jezikom, ali ovaj put ipak malo vode zahvatila i odmah pljunula. Goran ju je prekorio i nakon toga pogladio po mekoj dlaci, bijeloj, s četiri sjajne crne mrlje. Izvadio je keksić iz džepa. Ona je krenula njuškom prema njegovom ispruženom dlanu, ali on je stisnuo šaku.
– Šapu, daj šapu!
Ne mijenjajući položaj podigla je šapu koliko je mogla. Kao da je spojena na oprugu, odmah joj je pala natrag na tlo. Ponovila je to nekoliko puta sve dok je Goran nije uspio uhvatiti. Otvorio je dlan, a ona je finom i preciznom kretnjom zagrizla keksić i zadovoljno ga prožvakala. Smrvila ga je zubima. On je sjeo kraj mene na klupicu, a Cher je naizmjenično gledala u mene, pa u njega kao da pokušava otkriti tko će prvi popustiti, tko će joj dati sljedeći keksić.
Od svake prodane knjige 1 euro donirat ćemo Udruzi prijatelja životinja Vis Vitalis koja dobrobit životinja stavlja u središte svog djelovanja, te tako redovito brine o 30-ak pasa i barem dvostruko toliko mačaka, a posebnu pažnju posvećuje starijim i teže udomljivim njuškicama.
https://volimpse.com/cher-mjesanka-tornjaka-koja-je-dobila-svoju-knjigu/
https://www.novilist.hr/life/to-nije-pas-to-je-cher-cetvrta-knjiga-mirte-mataija-govori-o-njezinoj-danas-13-godisnjoj-tornjakici/ https://www.novilist.hr/mozaik/film/dom-za-zauvijek-dirnuo-delnicku-publiku-o-ljubavi-i-predanosti-da-svijet-bude-bolje-mjesto-za-zivotinje/ https://www.novilist.hr/mozaik/film/r-evolucija-mirte-mataije-i-gorana-zaborca-film-o-surovoj-hrvatskoj-stvarnosti/Saznajte prvi za nove ponude, akcije i popuste!
Uspješno ste se pridružili našoj mailing listi!