Tornjak. Kad sam u nedjelju, 2. svibnja 2010. išla brati šparoge, nisam ni slutila da će se Goranov i moj život iz temelja promijeniti. Dan nakon Prvog maja, naše je mjesto opet bilo zapalo u mir. Međutim brojni berači šparoga dan ranije pregazili su sve puteve i staze nisu ostavili ništa.
Bolje rečeno ništa osim psića. Malenog, bijelo-crnog, pomalo prestrašenog, ali na oko potencijalno velikog. Dan kasnije, kad smo ga odveli veterinaru na pregled i možda pokušaj udomljavanja prvi put sam čula riječ - tornjak.
Možda sam je doduše čula nekad, negdje, ali mi nije ništa značila do trenutka dok veterinar nije u knjižicu upisao: križani tornjak. A ime, ime je naravno bilo Cher!
Sonny & Cher moraju biti skupa - ili ne?
Logika je bila da Sonny & Cher moraju biti skupa, a kako je naš poznanik imao psa Sonnyja, mislili smo da će je uzeti. Kakva zabluda! Cher je tako ostala kod nas.
Iako do tada nisam imala pojma da tornjak postoji, a kamo li kako izgledaju ili kakav im je karakter, Cher me je brzo natjerala da proučim sve što je tada bilo dostupno na Internetu.
Što sam više čitala, sve mi je bivalo jasnije - tornjak ima takav karakter da će živjeti po svojim pravilima, a mi ćemo se prilagoditi njoj.
Evo, na primjer, ja sam iz nekog razloga stvorila sliku kako zajedno šetamo po Rijeci i ponekad sjednemo u kafić, popijemo kavu, podružimo se s prijateljima, popričamo i tako...
Međutim, za Cher je to bila čista, nepatvorena uvreda.
To nam je najbolje pokazala u jednom kafiću u Delnicama u koji smo je izveli u nadi da ćemo je privići na civilizaciju. Bilo je ljeto, pa čak i u Gorskom kotaru ljetni dani znaju biti vrući. Zato su joj konobari donijeli vode - ona je bila mala bijelo-crna loptica, preslatke glave, prevelike za tijelo i ogromnih, snažnih šapa. Dakle, mi smo dobili naše piće, ona je dobila vodu i sve je trebalo biti onako kako viđamo u filmovima i po gradskim kafićima.
Osim što se u filmovima ne pojavljuje Cher!
Kad je shvatila da ne reagiramo na lavež, prešla je s riječi na djela. Hladnokrvno, s čistim tornjačkim prkosom, u znak protesta pojela je – plastičnu zdjelicu iz koje je maločas pila.
Poruka je bila kristalno jasna: dosadno mi je ovdje, vodite me u šetnju!
Tornjak: Uspon na Bjelolasicu
I vodili smo je. Stalno. I to u prirodu, u planine, tamo gdje je ona htjela. Gdje se osjećala dobro i gdje bi, onako velika, od sreće još malo narasla. No, čak ni u divljini pravila nismo postavljali mi.
To nam je definitivno dokazala onog dana kad smo se popeli vrh Bjelolasice. Nakon dugog i napornog uspona, Goran je mislio snimiti nekoliko kadrova i par fotografija jer je dan bio divan, a vidljivost neobično dobra. Ja sam planirala sjesti, odmoriti se i doći do daha.
| Karakteristika tornjaka | Cher |
| Nevjerojatan prkos | Protestno je pojela zdjelicu u kafiću |
| Izdržljivost i energija | Šprintanje po Matić poljani nakon uspona na Bjelolasicu |
| Samostalno donošenje odluka | Odmor traje pet minuta i onda se ide dalje |
Ali, pogodite tko je imao drugačiji plan? Cher!
Tornjak postavlja pravilo od pet minuta
Pet minuta. Točno pet minuta. Toliko nam je njezino visočanstvo dalo za odmor. Kao da je imala neki unutarnji sat, čim je prošlo pet minuta, Cher se uspravila i počela lajati. Nije to bilo obično lajanje, to je bila ona ista poruka, samo u planinskoj verziji: "Što sjedite? Pogled je dosadan, idemo dalje!"
Vidjevši da nema pregovora s tvrdoglavom tornjakicom, pokupili smo ruksake i krenuli natrag. Cher se doslovno sjurila niz padinu Bjelolasice. Ne sjurila, nego se sjurila, pa trkom vratila do nas. I tako nebrojeno puta. Bila sam uvjerena kako će je ovaj tempo napokon potpuno iscrpiti.
Eksplozija energije na Matić poljani
Vraga!
Na povratku smo stali na Matić poljani. Kad smo se uvjerili da nema nikoga, pustili smo je s povoca, a ona je, nakon uspona i spusta jednostavno – eksplodirala od sreće. Kako se ono kaže, kao da smo je pustili s lanca!
Počela je trčati, šprintati, najprije ravno naprijed i natrag, pa u krug oko poznatih spomenika. Sve dok joj nismo vidjeli samo visoko podignuti rep koji je, onako kitnjast virio iz trave.
U tom trenutku, sjetila sam se što piše u njezinoj knjižici: križani tornjak. Gledajući je kako ponosno juri planinskim prostranstvima, sada sam itekako dobro znala što ta riječ zapravo znači.
Ako su vas nasmijale i dotakle Cherine "kafanske" i planinske avanture, njezine najveće, najtvrdoglavije i najljepše životne epizode tek vas čekaju. Tu je i priča o tome kako je iz odbačene vreće pune kostiju izvukla pečenu janjeću glavu i smrvila je do zadnjeg komadića. Knjiga „To nije pas, to je Cher!“ toplo je, duhovito i duboko dirljivo svjedočanstvo o 14 godina suživota s jednom posebnom tornjakicom koja je Gorskim kotarom i Vinodolom koračala s dostojanstvom kraljice i tvrdoglavošću pravog planinskog psa.
