Tornjak. Svi koji su imali posla s njim složit će se da je to poseban i pametan pas. Jedino ne znam koliko je pametno za prvog psa odabrati tornjaka. Međutim u našem slučaju to nije bila stvar izbora. Od trenutka kad sam je pronašla, ostavljenu na ulazu u zaseok Jargovo, odmah smo znali – mada nismo htjeli odmah priznati – da ćemo sljedeće godine dijeliti s njom.
No, nakon „prve ljubavi” dolazi realnost. Tornjak nije pas koji će te poslušati zato što te voli, jer je tvoj pas, jer misli da si mu ti gazda ili zato što si s njim puno radio. Zapravo, tornjak te uglavnom neće poslušati ako ne vidi logiku u tvojoj naredbi. To nam je Cher jasno dala do znanja dok je bila sasvim mala.
Neuka kakva jesam, počela sam pratiti pseće influencere. Tako je jedan rekao da psu moraš biti autoritet. A kako stvoriti autoritet ako ne preko hrane? Dakle, dok pas jede, uzmi mu posudicu ili barem stavi ruku u nju. Tako sam i napravila. Na moje veliko čuđenje, Cher mi je dozvolila da držim ruku u posudici dok ona jede. Pažljivo je obilazila okolo-naokolo po rubovima posudice kako zubima ne bi dohvatila moju ruku.
Je li me počela slušati nakon toga? Nije! Je li to bio glup savjet? Definitivno, strašno glup.
Cher kao pravi tornjak brani svoje pravo na pronađenu kost
Kako je doma dozvoljavala da izvodim s njezinom posudicom što hoću, tako u šetnji nije podnosila da joj se uopće približim ako bi slučajno „nešto našla”. To nešto obično bi bila kost. Kako bi kost uopće dospjela na šumsku cestu kojom smo često šetale – ne znam. Ali našla bi se.
Jednom je tako našla kost na livadi ispred zgrade pored koje smo prolazile. Bio je 1. siječnja, Nova godina. Pečena kost je, pretpostavljam, izletjela kroz neki od prozora. Kost nije bila do kraja oglodana. No, da je bila i gola golcata, Cher bi to smatrala svojom legitimnom nagradom.
— Cher! Cher, pusti kost!
Što mislite, je li je pustila?
Tu počinje naša višesatna šetnja Delnicama. Gore, dolje, preko pruge, niz prugu. Uz naftovod, niz naftovod. Trk i sprint. Nagli okret i promjena smjera.
Što mislite, je li Cher na koncu ipak pustila tu kost?
Slinila je i nekoliko ju je puta premjestila u ustima, ali je niti na sekundu nije ispustila. Na kraju sam ja bila ta koja je popustila. Vratile smo se doma. Cher je, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu, legla na svoju dekicu i stala studiozno obrađivati kost. Počela je od zglobova pa prema sredini. Ni mrvica nije ostala. Samo masni trag na podu.
Ako su vas nasmijale i dotakle Cherine avanture s kosti, njezine najveće, najtvrdoglavije i najljepše životne epizode tek vas čekaju. Tu je i priča o tome kako je iz odbačene vreće pune kostiju izvukla pečenu janjeću glavu i smrvila je do zadnjeg komadića. Knjiga „To nije pas, to je Cher!“ toplo je, duhovito i duboko dirljivo svjedočanstvo o 14 godina suživota s jednom posebnom tornjakicom koja je Gorskim kotarom i Vinodolom koračala s dostojanstvom kraljice i tvrdoglavošću pravog planinskog psa.
