Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
Jutro je bilo rano i hladno. Vjetar se opasno dizao, pa stišavao, tjerajući oblake preko neba, dižući papiriće i lišće s tla i noseći zrnca prašine u oči slučajnih promatrača. Unatoč svemu, u centru Bribira zatrubila je truba, a bubnjevi su udarili složno. Kapelnik je podigao palicu, a kapetani su poveli povorku u obilazak.
Uostalom, niti kiša što je lijevala prošle nedjelje nije zaustavila Bribirsku paradu, pa kako bi onda malo vjetra i živa što se u termometru stisnula oko nule. I tako je to od davnina.
Bribirska parada
Ono što su zvončari za područje Kastavštine, to je u Vinodolu “muzika”. Ledenice, Grižane, Novi Vinodolski, Povile, Bribir, svako se mjesto diči svojom muzikom. Bribirci s ponosom ističu da je baš njihova Bribirska parada posebna. Zaista, ona je ponešto slična, a ponešto drugačija od ostalih.
Kapetani
Jedan od tri kapetana, Matej Ligatić otkriva da u paradi mogu sudjelovati dečki iz Bribira, mlađi i stariji. Svake nedjelje za trajanja mesopusta, od blagdana Sveta tri kralja do Pepelnice, parada prema unaprijed dogovorenom rasporedu obilazi bribirske zaseoke, njih četrnaest, tako da u jednom danu prijeđu i dvadesetak kilometara. Tijekom obilaska pozdravljaju svaku kuću. Zato ne trebaju čuditi riječi kapetana Ligatića da u paradi ipak pretežno sudjeluju mlađi dečki.
Tri kapetana i kapelnik nose crne hlače – kapetani imaju lentu prebačenu preko desnog ramena i sablju, a kapelnik nosi palicu “natresulju”
Zadnja nedjelja mesopusta rezervirana je za obilazak Bribira. Oko Grada napravit će tri kruga, a kao pratnja pridružit će im se djevojke u bribirskoj narodnoj nošnji.
Biti kapetan velika je čast. Njih biraju sami članovi parade na godinu dana. Neki su imali i desetogodišnji staž, a Matej Ligatić i Renato Vevc ove su godine prvi puta kapetani. To znači da moraju doći barem deset-petnaest minuta prije ostalih, dočekati dečke koji će ići u obilazak i tijekom cijelog dana moraju ostalima biti primjer.
Uniforme
Već izdaleka, mogu se uočiti mladići koji u razvučenoj koloni prolaze cestom od centra Bribira prema Štalama. Od slučajnih prolaznika, kojih istini za volju u nedjelju u osam sati ujutro i nema previše, razlikuju se po uniformama i instrumentma koje nose. Uniforme podrazumijevaju bijele košulje, uredno svezane kravate na kojima se nalazi grb Bribira, crne sakoe što djelomično zaklanjaju i košulje i kravate, te bijele hlače. Na nogavicama hlača, s vanjske strane je po čitavoj dužini ruba prišivena trobojnica – crven, bijeli, plavi. Preko lijevog ramena prebačena je lenta. Također trobojnica.
Parada u obilasku Bribira
Međutim, četvero mladića nosi crne, a ne bijele hlače. Na ramenima imaju pričvršćene epolete. Kod trojice je lenta prebačena preko desnog ramena. Umjesto instrumenta, ova trojica u rukama imaju sablje. Prave sablje. To su tri kapetana. Četvrti u crnim hlačama je kapelnik. Kapelnik u ruci ima palicu “natresulju” kojom upravlja muzikom.
“Kapelnik organizira glazbu, a mi se brinemo o svemu ostalom,” govori kapetan, Renato Vevc. “Da se obiđu sve kuće, da se svakoga pozdravi, da se svi dečki vrate doma,” objašnjava.
Pozdrav
Parada je došla do prve kuće i tu stala. Momci su se okupili oko vrata i tek sad se može vidjeti koliko ih je zapravo puno na okupu. U razvučenoj koloni izgubi se taj dojam. Domaćini otvaraju vrata, a kapetan izgovara pozdrav:
“Ovdi ćemo pozdravit obitelj … s našom malom muzikom, polak običaja i navade stare.” Na to se nadovezuje kapelnik:
“Bubanj, muzika – složno udaraj!”
Muzika odgovara budnicom.
Bribirska parada obići će sve zaseoke i pozdraviti svaku kuću u Bribiru
Običaj koji se njeguje “od davnina”
Ovako se, na isti način, pozdravljaju obitelji u Bribiru “oduvijek”. Običaj je toliko star, da nitko ne zna kad je zapravo nastao. Jedino što se sa sigurnošću može reći da ovu pjesmu izvode najranije od 1835. godine kada je pjesma Ljudevita Gaja Horvatov sloga i zjedinjenje – koju je uglazbio Ferdo Livadić – prvi put javno izvedena. No, običaj je vjerojatno stariji od toga. Možda, poput sličnih običaja, seže čak do pretkršćanskog doba. To se daje naslutiti iz negodovanja koje je tijekom godina prema paradi iskazivala Crkva. Ali parada je unatoč pokušajima da je se zabrani ipak opstala.
Može zvučati neobično da se u kraju u kojem se oduvijek govori čakavskim narječjem izvodi pjesma na kajkavskom. Međutim, kad se zna da se iza naslova Horvatov sloga i zjedinjenje krije najpoznatija budnica ilirskog pokreta – Još Hrvatska ni propala, onda stvari prestaju biti čudne. Ta je pjesma prvi puta izvedena 7. veljače 1835. u zagrebačkom kazalištu u međučinu izvedbe predstave Josefa Schweigerta “Die Magdalenen-Grotte bei Ogulin”. Otpjevana na hrvatskom jeziku, u vrijeme buđenja nacionalne svijesti i stvaranja nacija kakve danas poznajemo, doživjela je burne ovacije. Toliko da je izvedena čak deset puta zaredom. U kasnijim izvedbama iste predstave, redovito je izvođena1.
Trubač svira budnicu Još Hrvatska ni propala sutorskog dvojca Ljudevit Gaj i Ferdo Livadić
Onda, po čemu je Bribirska parada posebna?
Autor stihova Ljudevit Gaj bio je vođa hrvatskog nacionalnog preporoda. Zanimljivo je da se u njegovoj obitelji govorio njemački jezik, kao uostalom i u mnogim uglednim obiteljima u to vrijeme. Hrvatski je bio drugorazredni i prepušten neobrazovanim narodnim masama. Međutim, majka Ljudevita Gaja njegovala je kajkavštinu, te je tako znanje prenijela i na sina. Zato je smatrao da je u kajkavskom narječju hrvatski jezik najbolje očuvan. Međutim, “poslije je temelje jedinstvenoga književnoga jezika vidio u bogatoj hrvatskoj književnoj baštini s dubrovačkom kao uzorom.2“
Pozdrav obitelji – kapelnik će “našoj maloj muzici” dati znak za početak
Ali vratimo se mi u Bribir. Parada je upravo stigla do kuće u kojoj živi jedan njezin bivši član. Njega je kapetan pozdravio riječima “za našeg člana parade”.
Kapelnik je visoko podigao “natresulju” i dao znak. Muzika se odazvala zasviravši najpoznatiju budnicu. Upravo to čini posebnom Bribirsku paradu. Dok su im uniforme donekle slične onima iz okolnih mjesta, oni su jedini koji izvode ovu pjesmu. Samo ovu pjesmu i niti jednu drugu. I to ne deset puta, kao na premijeri u Zagrebu, nego onoliko puta koliko u Bribiru ima ljudi koji su voljni otvoriti im vrata svojih kuća, čuti njihov pozdrav i tako tradiciju, a s njom i identitet ovog kraja, držati na životu.
Postani pretplatnik i čitaj bez reklama
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
- https://hr.wikipedia.org/wiki/Ferdo_Livadi%C4%87 (Pristupljeno 3.2.2026.) ↩︎
- Gaj, Ljudevit. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 3.2.2026. ↩︎
Još iz iste kategorije
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (3. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (2. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (1. dio)
Bubanj, muzika – složno udaraj!
Što povezuje Ljudevita Gaja i ovo primorsko mjesto?
Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj
Dvorac, staklana i Selekcijska stanica za krumpir obilježili su ovo goransko mjesto
Nekadašnji grad kovača i rudara danas traži novu šansu za život
Ovo primorsko mjesto čuva stari božićni običaj
Od 1989. i stranci mogu na ovaj otok, ali se moraju držati jednog pravila
Kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati
Otok koji je admiral Persano smatrao Gibraltarom Jadrana i nikad ga nije osvojio
Najviše naselje u Hrvatskoj
Satovi II – Spoj znanosti, precizne mehanike i umjetnosti
Jezero koje je progutalo jedno čitavo naselje, polje na kojem se uzgajao grah i dio ceste
Vražji prolaz – fragmenti dana 1. dio
Sklad – put do zvjezdane prašine
Satovi – 1. dio
Nebeski labirinti s najljepšim pogledom na Kvarner
