Foto: Goran Zaborac
Vežite se, polijećemo…
…otkrivamo baštinu, upoznajemo kulturu, istražujemo prirodne ljepote
Preskočil je reko,
V hrptu se je svil,
Bel ko čisto mleko
I velo od vil.
To so dva se vala
Slila vu jen tren;
Slika je ostala
Od njihove pen.
Vjerojatno ste prepoznali pjesmu Beli most Ivana Gorana Kovačića. Toliko je lijepa da je šteta ne pročitati i ostatak:
Srebrna se riba
K njemu pripelja,
Voda se zaziba:
On se v nje smehlja.
Kada riba projde,
On tiho zaspi, –
Kočijica dojde,
Pa ga probudi;
Strese se od sreče
Da ne more jač;
Popevko okreče
Kočijin kotač:
Beli, beli, beli most
Ko slonova kost!
Na današnji dan, 21. ožujka 1913. u malom gorskokotarskom mjestu Lukovdol rođen je jedan od najvećih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća – Ivan Kovačić. Ime Goran dodao je sam, ističući tako svoju pripadnost i otkrivajući ljubav prema svome rodnom kraju. Pod tim smo ga imenom i zapamtili: Ivan Goran Kovačić.
Zanimljivo je da tim činom popularizirao ime Goran. Zbog njegove karizme – kojoj je osim nespornog pjesničkog talenta pridonijela i tragična sudbina, te proročka pjesma Moj grob, ime Goran desetljećima je bilo jedno od najpopularnijih muških imena.
U pjesmama pisanim na goranskoj varijanti kajkavskog narječja čak i čitatelju kojemu kajkavski nije materinji, pred očima slika predivnu prirodu Gorskog kotara, ali i ljude koje krase vrline poput skromnosti, poštenja, marljivosti, a koje može upoznati još i danas svatko tko se na putu iz Zagreba prema Rijeci zaustavi u tom predivnom kraju.
No, najpoznatija je njegova poema Jama, snažno antiratno djelo koje je protreslo svakoga tko je pročitao makar i djelić. U deset pjevanja Ivan Goran Kovačić opisuje sudbinu žrtve koja preživljava mučenje i bacanje u jamu, simbolizirajući pobjedu ljudskog duha nad mrakom i zlom. Jama je pisana u prvom licu, te i taj pjesnikov odabir doprinosi dojmu koji ostavlja na čitatelja.
Jama je doživjela prijevode na mnoge jezike, a francusko izdanje iz 1948. godine oslikao je ni manje ni više nego Pablo Picasso.
Ivan Goran Kovačić rođen je na prvi dan proljeća i zato se u njegovu čast od 1964. godine u Lukovdolu odvija manifestacija Goranovo proljeće na kojoj se nastoji promovirati, potaknuti i “otkriti” mlade pjesnike.
E, sad, Ivan Goran rođen je 21. ožujka, a svjedoci smo da je ove godine prvi dan proljeća bio dan ranije, odnosno 20. ožujka. Isto je bilo i lani i nekoliko zadnjih godina. Točnije, u 21. stoljeću proljeće je počelo na dan Goranovog rođenja tek triput: 2003., 2007. i 2011.Kako je došlo do te razlike?
Astronomski proljeće počinje u trenutku kad je Sunce točno iznad Ekvatora, odnosno kad Zemljina os nije nagnuta ni prema Suncu ni od njega i kada Sunčeve zrake padaju okomito na ekvator. Kalendarska godina ima 365 dana, dok našoj Zemlji treba 365 dana, 5 sati, 48 minuta i 45 sekundi da napravi puni krug oko Sunca. Kako bi se kompenzirala razlika, svake četiri godine dodaje se veljači još jedan dan. I baš u tom danu krije se razlog zbog kojeg se prvi dan proljeća pomaknuo s dominantno 21.ožujka na 20. ožujka. Naime, umetanjem dodatnog dana svake četiri godine, napravi se “višak” od 11 minuta i 15 sekundi. Vremenom, taj višak gura početak proljeća na raniji datum.
Nakon kratkog izleta u astronomiju, vratimo se, ipak, Ivanu Goranu, pjesniku. Iako je u NDH bio suradnik u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu, on nije podupirao režim, već je ostao povezan s antifašističkim krugovima. Krajem 1942. zajedno s drugim velikim pjesnikom – koji će kasnije postati prvi predsjednik Federalne Države Hrvatske – Vladimirom Nazorom, bježi u partizane.
Ovdje će doživjeti i svoj tragičan kraj. U srpnju 1943. u selu Vrbovica, za vrijeme bitke na Sutjesci, jedan od najvećih pjesnika, koji je još toliko mogao dati, ubijen je od strane četnika. Imao je 30 godina. Grob mu je ostao nepoznat, kao što je pomalo jezivo i predvidio u pjesmi Moj grob iz 1937. godine. Red je da i nju pročitamo.
Moj grob
U planini mrkoj nek mi bude hum,
Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,
Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,
Muku moje rake nedostupan bijeg.
Visoko nek stoji, ko oblak i tron,
Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,
Da ne dopre do njeg pokajnički glas,
Strah obraćenika, molitve za spas.
Neka šikne travom, uz trnovit grm,
Besput da je do njeg, neprobojan, strm.
Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –
I kada se vrati, nek poravna trag.
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
