Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
U krčmi bijaše nekoliko seljaka, koji su u nas gledali kao željva u izvaljena jaja. Jedan upita g. upravitelja gdje smo bili, pa kad je čuo, da još dalje od Zelena vira, nije se tomu putu mogao načuditi, jer mu bijaše sigurno nejasno, kako bi mogla gospoda tako vratolomnu ekskurziju poduzeti. Kuće gospodar doda, da mu je već 50 godi., ali da ga na Zelenu viru do sada ne bijaše, niti da bi ikada tamo išao.1
Tako je povratak iz Zelenog vira opisao Dragutin Hirc. Poduzeti izlet u Zeleni vir krajem 19. stoljeća bilo je toliko pustolovno da je bilo na granici zamislivog. Nije bilo uređenog puta, a teren je tada, kao i danas, bio strm i vlažan k tome klizav i blatan. Mostovi preko Iševnice nisu postojali, te je brzak trebalo više puta pregaziti.
Idilična priroda uz rječicu Curak
Izletište Zeleni vir
Zbog ljepote i značaja za biljni i životinjski svijet Zeleni vir je 1962. godine proglašen zaštićenim prirodnim rezervatom. Nalazi se u blizini Skrada, samo što je razlika u nadmorskoj visini velika – Skrad je na otprilike 700 mnm, a Zeleni vir na 300 mnm – pa se čini da je udaljenost veća nego što jest.
Naziv Zeleni vir podrazumijeva više atrakcija koje se nalaze na malom području. To su slap, izvor u špilji ispod slapa, kanjon Vražji prolaz, spilja Muževa hižica i hidroelektrana Zeleni vir, popularna Munjara. Zanimljivo je da je Munjara s radom započela prije više od sto godina, točnije 1921. Na platou iz kojeg se kreće prema slapu ili u kanjon nalazi se planinarski dom. Pored doma izgrađeno je boćalište i poligon za još nekakve igre s boćama, na kojima doduše nikad nisam vidjela nikoga da se igra. Sve to zajedno čini izletište Zeleni vir.
Do Zelenog vira vodi više cesta i puteva. Iz Skrada se spušta strma i uska cesta koja završava točno na ulazu u izletište. Međutim tako je uska da se na njoj gotovo nemoguće mimoići s drugim automobilom. Tko se odluči na pješačenje, umjesto tom cestom, poći će stazom koja se prema Zelenom viru spušta sa željezničke stanice u Skradu i vodi točno do slapa i izvora u jezercu ispod slapa.
Meni je najdraži put od Broda na Kupi, automobilom. Spuštajući se iz Delnica prije Broda na Kupi treba skrenuti desno prema Iševnici i Lošcu. Cestica vodi kroz dolinu koja se našla između obronaka, a kroz koji protječe potok Iševnica. Na drugom skretanju desno skrenuti na makadam i njome proći do kraja. Tu se ostavlja automobil i tu počinje staza uz potok Curak.
Uz Curak pod snijegom
Na oblaku od mašte
Izgleda da je baš ovaj put odabrao i vodič koji je na Zeleni vir poveo Dragutina Hirca i njegova prijatelja K. nakon što su ga ovi izazvali da ih vodi “u kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati.”2
Nakon što se kratko zamislio, vodič se nasmiješio i odvratio: “Dobro, kad gospoda žele vidjeti nešto strašna, podjimo sutra u jutro na Zeleni vir.”3
Gospodin J., njihov vodič očito je bio dobro upućen. On je, naime, bio upravitelj dobara kneginje Thurn i Taxis, članice obitelji u čijem je posjedu tada bio veći dio Gorskog kotara, Grobnik, Ozalj… O tome da obitelj i dan danas sudski putem traži povrat svojih posjeda, neću pisati u ovom članku.
Iz Broda udarismo cestom delničkom uz Kupicu, pa onda u selo Iševnicu i tim stupismo u dolinu, koja se od ovdje na dvie ure daleko protegnula i to od utoka Iševnice u Kupico, pa malo ne do Zelenog vira, prama kojemu se sve više suzuje. S obiju strana zatvorena je ta uzka dolina visokim i veoma strmim briegovima, koji su slabom bukovom šumom obrasli. Svaki od njih stoji skoro osebice, a na tjemenici se hrbasto zaoblio, što je uz onu strminu veoma značajno. Desnom obalom Iševnice, a dosta dobrim putem dodjosmo do seoca Ložca, gdje predjosmo brvlju na lievu obalu. Sada koracamo uz samu Iševnicu, za koju ne bih nikada mislio, da joj je začetak u tako strašnu kraju. S ove strane ima malih livadica, po kojima ovce pasu, a tu i tamo opazismo od pletera gradjenih torova.4
Tako je Dragutin Hirc opisao početak svoje male ekspedicije. Veći dio, dolinu koja se protegnula na dvije ure, mi ćemo proći autom. Pritom, obronci zaobljeni na vrhu i dalje stoje uz nju kao stražari. Ovaca nema. Niti torova. Iševnicu se ne prelazi brvljem, već su preko nje izgrađeni mostovi.
Zaleđeni slap Zeleni vir – zadnjih godina rijedak prizor
Drveni most natkrilio s preko Curka na početku staze kojom se krene nakon što se ostavi automobil. U rano jutro, dok se izmaglica još lijeno vuče iznad rječice, a sunčeve zrake je na kratko dodirnu, čini se da most i čitav krajolik zapravo ne postoje, nego lebde na oblaku od mašte i dobrote.
Postani pretplatnik i čitaj bez reklama
Prema Slapu
Putem uz Curak dođe se do ulaza z izletište Zeleni vir. Lijevo od doma odvaja se staza prema slapu i izvoru, a ravno put vodi u kanjon Vražji prolaz. Kuda je Hirc došao do Zelenog vira? Vjerojatno se njihov put nije bitno razlikovao od ovog koji je danas uređen i djelomično osiguran rukohvatima i ogradom i na kojem su na dijelovima izgrađene stepenice. Dok se njima penjemo Goran i ja, šutimo i osluškujemo kada ćemo čuti šum vode kao što su ga čuli Hirc i njegova mala družina.
Kad smo to čuli, popao nas strah u ovom strašnom kraju, no ipak koracasmo odvažno napried, i dodjosmo do drugoga još pogibeljnijeg strmca. Uzpinjemo se šumom lagano, dahnuv tu i tamo, pa kad izadjosmo, evo opet jedne pogibeljne tačke, kojom smo morali proći, ako smo htjeli Zeleni vir vidjeti. Dva su tu visoka briega, a medju njima žlieb, preko kojega moradosmo poći.. Niti riečca ne progovorismo, već se lagano i četverice i poledjice spuštamo. U žliebu bijaše najpogibeljnije, jer nogama nisam mogao stupati, već sam ih morao izvrnuti, pa i onda bijaše samo polovica noge uprta. Kad sam nad sobom pogledao onu strminu, a pod sobom čuo onu buku vode, koja u stijene udaraše i zagledao veliku dubljinu, srhovi mi prodjoše tielom, uzdrhtao sam prvi put u životu na ekskurziji. Prodjosmo sretno i žliebom, pa onda preko narušena i grmljem zarasla kamenja, začusmo silan šum, strašnu buku i gosp. nas J. upozori, da ćemo zamalo na Zeleni vir doći. Sve je to liepo, mislio sam, idući napried, ali kako ćemo se povratiti i da liživi u Brod doći, to je opet druga. Kad smo se probili guštikom izadjosmo na jednu čistinu i stajasmo pred Zelenim virom.
Slap u punoj snazi
Nemoguće… dok netko ne napravi
Šum je postao zaglušujuć kako smo se približili podnožju slapa. Sunovraćajući se s otprilike 70 metara niz okomitu stijenu, voda je pljuštala po kamenu, odbijala i i raspršivala u kapljice, sve manje i manje dok ne bi dosegle veličinu fine izmaglice. Korak naprijed i zapljusnula mi je lice. Skupivši kapljice opet u tok, survala se voda dalje, u dubinu odakle će poteći prema hidrocentrali i stvoriti Curak.
U dubini spilje smještene malo desno i ispod slapa, prkoseći erupciji energije, mirovalo je jezerce smaragdno zelene boje. Dvije strane prirode: mir i sila. Ako okrenem glavu prema slapu, uši mi zagluši njegova buka. Okrenem se prema jezercu, čujem tišinu. Nadam se da će još dugo ostati tako – netaknuto. Zbog divljih životinja kojima je ovo jedini dom, zbog ljudi poput nas koji radije osluškuju prirodu, zbog ljepote.
Još jedan pogled na Curak u proljeće – na drugoj obali polje medvjeđeg luka
Već dobrano mokri, za razliku od Hirca, Goran i ja ne moramo brinuti kako ćemo se vratiti do planinarskog doma i dalje do auta. Staza je utabana. Sve na tom svijetu čini se nemogućim dok netko ne napravi.
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Pogledaj novu Razglednicu iz Hrvatske i pretplati se na naš YouTube kanal.
- Dragutin Hirc, Gorski kotar, Tiskara Rijeka, Rijeka 1993., pretisak iz 1898.
↩︎ - ibid. ↩︎
- ibid ↩︎
- ibid ↩︎
Moglo bi te zanimati
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (3. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (2. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (1. dio)
Bubanj, muzika – složno udaraj!
Što povezuje Ljudevita Gaja i ovo primorsko mjesto?
Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj
Dvorac, staklana i Selekcijska stanica za krumpir obilježili su ovo goransko mjesto
Nekadašnji grad kovača i rudara danas traži novu šansu za život
Ovo primorsko mjesto čuva stari božićni običaj
Od 1989. i stranci mogu na ovaj otok, ali se moraju držati jednog pravila
Kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati
Otok koji je admiral Persano smatrao Gibraltarom Jadrana i nikad ga nije osvojio
Najviše naselje u Hrvatskoj
Satovi II – Spoj znanosti, precizne mehanike i umjetnosti
Jezero koje je progutalo jedno čitavo naselje, polje na kojem se uzgajao grah i dio ceste
Vražji prolaz – fragmenti dana 1. dio
Sklad – put do zvjezdane prašine
Satovi – 1. dio
Nebeski labirinti s najljepšim pogledom na Kvarner
