Karakter tornjaka. Cher nije imala nikakve papire. Imala je velike šape i glavu, crnu masku preko očiju i glave, nekoliko crnih fleka na snježno bijelom tijelu, njušku malo poprskanu crnim mrljicama i bijelu crtu po sredini glave. Zato su je veterinari upisali kao križanog tornjaka. Vjerojatno sam tada prvi put čula riječ "tornjak". Riječ koja nam je promijenila život, a karakter tornjaka postao je izvor čuđenja, učenja i prilagođavanja.
Tako je izgledala kad je bila mala.
Kad je počela rasti, nije znala stati. Rasla je skoro do četvrte godine. Najprije su joj se izdužile noge, pa je bila smiješna, štrkljava. Ispod bijelog krzna počela je probijati crna pod dlaka. "Ono je bila bundica za udomljavanje," govorio je Goran, "a sad tvoja prava priroda izlazi na vidjelo." Kad je dosegla visinu iznad mog koljena i otprilike 42 kilograma, kad joj se spustio prsni koš do malo iznad njezinog koljena, tada je prestala rasti. Lagano joj se izdužila njuška, a rep je odlakavio.
Nosila ga je visoko, ponosno kao svoj najveći ukras. Na njenu žalost, taj je ponos često odavao gdje se nalazi kad bi bježala od nas. Dok bi se ona stopila s livadom i šumom, jedino bi rep, visok kao antena virio iz trave i žbunja kroz koje se provlačila.
Tvrdoglavi karakter tornjaka: Pas koji ne želi gazdu
Cher, dođi! Cher dođi! Cheeeer!
Mislim da stabla i danas pamte moja uzaludna dozivanja. Tornjak nije pas kojem ćeš zapovijedat. On neće gazdu, hoće partnera koji je zaslužio njegovo poštovanje.
Pa čak i tada će radije procijeniti situaciju i sam odlučiti treba li poslušati ili nastaviti po svome. Tako su nam se jednom putevi razišli tijekom šetnje. Šetale smo starom rimskom cestom prema mostu preko Suhe Ričine koja dijeli Vinodol na dva dijela. Zaraštene livade pretvorene u šumarke s jedne i druge strane bile su joj savršen zaklon. Morala je ići gore, provjeriti je li sve u redu, pa se sjuriti dolje i vratiti do mene. Onda nestati.
Pratila sam njezin rep dokle god sam ga vidjela, ali zamaknuo je brzo izvan dosega mog pogleda. Nema veze, pomislila sam, čekat će me kod kuće. Kao i toliko puta do sada kad bi nam se putevi razišli, ona bi napravila đir po selu, pregledala je li sve u redu, usput pojela svu hranu za mačke koju su brižni susjedi ostavili u zdjelicama, a prekontrolirala bi i livadu ispod jedne kuće. Tamo bi se znalo naći fine hrane za njezine zube, njezino hladno oružje, jer su susjedi nakon roštilja kosti bacali - na livadu.
Nakon što bi sve to obišla, a to nije velik krug, vratila bi se doma. Nekad prije mene, nekad nakon, ali nikad je nisam predugo čekala.
Potraga kroz selo: Kad tornjak odluči napraviti đir
Tako sam i sada, sjela da dovršim kavu jer je nisam stigla popiti prije šetnje. Gutljaj, dva... Nekoliko gutljaja, sve do fundaća. Skuhala sam novu kavu. Pogledavala sve češće kroz prozor, pa krenula po selu, sve dozivajući je. Ni traga. Ma dobro, uvijek se vratila, pa će i sada.
Druga je šalica već skoro bila prazna, ali njoj ni traga. Ni traga! Ni kitnjasti bijeli rep da bih negdje ugledala, ni čula kakav šušanj, ništa. Lavež je dolazio iz susjednog sela, pa sam i tamo otišla, ali putem sam se predomislila i vratila. Nikad nije otišla tako daleko!
Gdje si, Cher?
Tišina je bila užasna. Praznina kuće i dvorišta zastrašujuća.
Cher - Cheeeer! Cher, vidi! Cher, čvarak! Cheeer, gdje si, Cher?
Otišla sam natrag do mosta, osluškujući napeto. Ptičice koje su nožicama čeprkale po zemlji razgrčući suho lišće nisu mogle biti pas od 42 kilograma. Pa ipak, svaki je šuštaj nosio nadu. Uzalud.
Gdje je moj pas? Bio je radni dan, ujutro. Selo je bilo gotovo prazno. Čula se svaka riječ izgovorena u susjedstvu. Zapravo čula bi se da ju je netko izgovorio, ali nitko nije govorio. Ništa.
Prošao je i čitav sat, a meni se činilo kao da je prošao cijeli dan. Mahnito traganje smjenjivala je zabrinutost, pa traganje i tako u krug. Konačno sam se smirila u dubokoj potištenosti. Bespomoćnosti. Nisam mjerila više vrijeme. Samo sam gledala niz i uz cestu nadajući se da ću odnekud ugledati visoko podignut kitnjasti rep.
Pseća diplomacija: Kako se ponosni tornjak prodao za juhu
Jedna su se vrata u selu otvorila. U kući iznad nas. Vidjela sam susjedu kako je izašla. Vidjela sam da su vrata iza nje ostala otvorena. Čula sam je kako viče prema meni: "Dala sam joj juhe!"
Juhe? Kome?
| Karakter tornjaka | Cher |
| Apsolutna samostalnost | Sama odlučuje kada je šetnja gotova i kojim putem se ide |
| Gastro-inspekcija | Pražnjenje mačjih zdjelica i čišćenje susjedovih kostiju od roštilja |
| Nepogrešiv radar | Točno zna u kojoj kući se kuha najbolja topla juha |
"Ajde, Cher, odi doma!" nastavila je susjeda i mahnula u mom smjeru.
"Silna je," doviknula mi je dok se nekako u visini njezinog struka pojavila bijela antena. Polako, bez žurbe i poptuno smirena Cher se stala spuštati nizbrdicom do mene. Izgledala je zadovoljna. Uopće je nije bilo briga što sam je tražila, što sam je dozivala kao luda, a znam da me je čula.
Njezin pogled je govorio: Mirta, znam da si me čekala, znam da si se možda i birnula, ali sve ti je to bilo bez veze. Pojela sam juhu, malo proćakulala, učvrstila susjedske veze i sad mi daj doručak.
Život s tornjakom nikada nije samo "posjedovanje psa" – to je stalno pregovaranje, učenje i, prije svega, avantura puna ovakvih anegdota koje vas istovremeno tjeraju na ludilo i na smijeh.
Ako vas je ova njezina seoska avantura i diplomatska potraga za toplom juhom nasmijala, njezine najveće, najtvrdoglavije i najljepše životne epizode tek vas čekaju. Knjiga „To nije pas, to je Cher!“ toplo je, duhovito i duboko dirljivo svjedočanstvo o 14 godina suživota s jednom posebnom tornjakicom koja je Gorskim kotarom i Vinodolom koračala s dostojanstvom kraljice i tvrdoglavošću pravog planinskog psa. Saznajte kako je izgledao život s psom koji ne traži gazdu, nego ravnopravnog partnera.
