Fotografije: Goran Zaborac
Vežite se, polijećemo…
…otkrivamo baštinu, upoznajemo kulturu, istražujemo prirodne ljepote
S toplijim vremenom priroda se budi. Pjev ptica ispunjava rana jutra, lastavice su zagospodarile nebom, mlado lišće treperi na granama stabala koja su još “do jučer” bila gola. Procvjetale su perunike i narcisi, a zrak miriše od bujnog cvata jorgovana.
No, dok zavlače ruke u grmlje, prvi berači šparoga oprezno provjeravaju štapom je li ta radnja sigurna. Jer uza svu ljepotu prirode u proljeće, pojavile su se i one – zmije. Jedni ih vole, drugi obožavaju, a većinu nas ipak hvata jeza čak i od same pomisli na zmije. Iako znamo da one imaju važnu ulogu u održavanju zdravog ekosustava.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
U Hrvatskoj živi petnaest vrsta zmija i sve su zakonom zaštićene. Od njih petnaest samo tri su otrovne: poskok, riđovka i planinski žutokrug. U ovom tekstu nećemo pričati o njima. Pričat ćemo o jednoj posebnoj zmiji za koju su naši stari – u vrijeme kad nije bilo zakonske zaštite – govorili da je grijeh ubiti je.
To je crni gad ili gad ili službeno crna poljarica. Najčešća je u Primorju, Istri i na kvarnerskim otocima. Zna je se vidjeti i u vrletima Like i to na rubovima okrenutim prema moru.
To je potpuno crna zmija, može narasti i do metar i pol, vrlo je vitka i jako brza. Odlična je penjačica, pa joj nije problem popeti se na stablo ili uza naizgled potpuno gladak zid. U principu nije agresivna. Njezina obrana sastoji se u bijegu. Međutim… ako se osjeti ugroženom može ugristi. I to ne jednom. Srećom, nije otrovna, a njezin je ugriz tek nešto bolniji od ogrebotine.
Jako cijeni mir, pa izbjegava mjesta na kojima se događa puno aktivnosti, ali svejedno voli biti uz kuće gdje će naći i zaklon i hranu, a hrani se glodavcima i gušterima. Kad nađe mirno mjesto koje će joj osigurati dovoljno hlada preko ljeta, sigurne odstupnice u slučaju opasnosti i temperaturu iznad nule tijekom zime, tu će provesti čitav život. Njezin životni vijek je petnaestak godina.
Izuzetno dobro mapira prostor, tako da točno zna kamo će pobjeći u slučaju da dođe do neželjenog susreta. Ipak, treba joj dati prostora i omogućiti uzmak. Ne je tjerati, ne joj se približavati i svakako je ne gađati kamenjem. Ako je baš treba od nekuda otjerati, najbolje će biti da je se lagano pošprica vodom i dade mjesta da se udalji.
Moguće ju je zamijeniti s poskokom jer i on zna biti crn, iako u većini slučajeva ima cik-cak šare po tijelu. Glavne razlike između neotrovne crne poljarice i otrovnog poskoka su: glava, duljina i oblik tijela, te oblik zjenica.
Glava poljarice je ovalna, a poskok – kao većina otrovnica ima trokutastu glavu,. Također, na vrhu glave ima prepoznatljiv rošćić. Tijelo poljarice je dugačko i vitko, kao što smo rekli, ona je brza zmija. Poskok je deblji i kraći, a usto je i puno tromiji. Osim toga, njegova prva reakcija na susret s ljudima nije bijeg kao kod poljarice, već skrivanje.
E, sad, zjenice poljarice su okrugle i oči su joj veće nego u poskoka koji ima okomite zjenice. Tko ima hrabrosti, neka se dobro zagleda zmijama u zjenice. Mi ostali držat ćemo se stare indijanske mudrosti (koja se, doduše odnosila na zvečarke): svatko nek ide svojim putem, ima dovoljno mjesta za sve.
Mirta Mataija
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
