Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
I najluđa stvar koje sam se jedva, i moram naglasiti samo privremeno, odrekla - boca za vodu s filterom od aktivnog ugljena. Već sam je držala u ruci i nosila prema blagajnama, zatim sam je vratila na policu, pa sam se malo nećkala i vrtila se po dućanu, i ponovno krenula s bocom prema blagajnama. Mislim da je presudilo upozorenje kako filter nije pogodan za površinske vode, dakle za one vode koje su mi za boravka u prirodi raspoložive. Ili je to bila Zabotova suzdržanost prema tom čudesnom izumu. Kažem, odustala sam, barem za sada, jer sam odlučila istražiti svojstva aktivnog ugljena za koji znam da je nekada u šternama korišten kao filter za -
nota bene - kišnicu.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
„Žrtva“ ljeta
Znala sam otprije da je najkraći uspon na najvišu planinu Gorskog kotara onaj iz pravca Begovog Razdolja, pravca kojim smo mi krenuli. Ali je zato prilično težak i strm. Kao kratko, žestoko piće koje nikada nisam mogla popiti, unatoč želji da kao oni slučajni heroji iz akcijskih filmova, stresne situacije riješim velikom čašom dobrog, starog viskija s ledom. Kažu da među profesorima najviše piju profesori matematike, a otkada radim kao jedan od njih umišljam da razumijem i zašto.
Ponekad se čini kao da put ide ravno u nebo, ali mislila sam da sam u dosta dobroj kondiciji, prizivajući u sjećanje ne tako davni uspon na Risnjak i Snježnik.
Zadnji put na Bjelolasici sam bila ove zime. Bilo je preko dva metra snijega, a Zabo, ja i Cher, naš „mali pasić“ išli smo pješice skroz tamo iz Begovog Razdolja. Inače, Cher je mješanac tornjaka i ima preko četrdeset kilograma. Moj dobri bratić Marko, uputio me je da nije lijepo takve pse nazivati malim psićima, budući to kod ljudi može stvoriti pogrešan dojam i zabunu.
Ne znam je li to bilo zbog toga što smo dva ili tri tjedana ranije moja draga susjeda Maja i ja bile počele trčati po jednom programu izvrsnog imena: Od kauča do 5 kilometara za devet tjedana, ali unatoč snijegu, vjetru, magli i užasnoj hladnoći pamtim da mi je taj uspon bio neusporedivo lakši od ovoga danas. Nekoliko tjedana kasnije Maja je morala privremeno odustati od trčanja zbog problema s koljenom, a ja sam valjda odustala iz nekakve solidarnosti. Kad bih htjela biti iskrena rekla bih da sam odustala zbog nečeg drugog, ali ovako bolje zvuči.
Jednom smo prilikom Zabo i ja krenuli prema Bjelolasici na motornim sanjkama. Nismo se toga dana željeli popeti na vrh, htjeli smo samo vidjeti kuda ćemo ići sutradan, kad smo namjeravali snimati smrznutu hladnoću mirnoga, zimskog jutra. Vjetar u kosi i malo adrenalina dok su saonice jurile snježnom površinom. Sljedeće jutro, iz nekog sad već zaboravljenog razloga, nismo otišli snimati, ali ideja i dalje postoji. Jedino su rana jutra meni problematična jer mi se čini da ujutro moje čakre stoje. Ne vrte se, ne stvaraju energiju, već jednostavno stoje. U zapadnom svijetu kojem pripadam za to se kaže da nisam jutarnji tip. Jedna od stvari koju sam oduvijek znala bila je ta da moj radni dan, odnosno radno vrijeme neće počinjati u sedam sati ujutro, kao što, neprirodno, počinje većini ljudi, barem onima koji još uvijek imaju radno mjesto u ovoj suludoj trci u kojoj smo svi žrtvovani bogu kapitalu.
Dok sam nekim neobičnim naporom koračala uzbrdo, zamišljala sam kako bi bilo lijepo da je barem pokoji dašak zime ostao lebdjeti do sada, ovdje na stazi, do našeg prolaska i da nas zapljusne svojom svježinom i osnaži za daljnji uspon. Treba biti pošten i reći da je uspon na Bjelolasicu zapravo vrlo kratak - na markaciji piše pola sata, a mi smo došli za četrdeset minuta. Volim vjerovati da je oznaka na markaciji pogrešna. Jednako kao što volim vjerovati da je moje loše stanje uzrokovano prevrućim ljetom koje nije dozvoljavalo nikakve duže fizičke aktivnosti. I da vrućina silno otežava uspon.
Svaki težak korak, svaka borba za dovoljnu količinu kisika u plućima podsjeća me na klatno. Koliko mogu biti visoko, kao onog zimskog dana kada mi je uspon bio pravo zadovoljstvo, i koliko brzo mogu pasti u neslućene i još uvijek neistražene dubine slabosti i nemoći. Gledam svoje noge i zahvaljujem im na uloženom trudu. Možda bih trebala skinuti pokoji kilogram. Trebala bih, ne mogu više ovako!
Nismo odmaknuli daleko kada je Cher legla na stazi ispred nas. Jednostavno se spustila na zemlju i legla, čak je pustila svoje snažne šape da joj vise preko ruba staze. Ako ona ne može dalje, pomislila sam, kako ću ja. Sjetila sam se jednog čovjeka kojeg smo lani sreli na Bijelim stijenama. Bio je sa psom, a Cher baš ne voli pse. Zapravo, prema nekom meni nedokučivom ključu neke voli, a neke ne voli. Onog malog mješanca je prilikom susreta pozvala na igru što je privilegij koji su imali rijetki dlakavi lajavci. Unatoč tome čovjek je odlučio odustati od uspona i vratio se do automobila, pustivši svoju suprugu da se sama popne na kameni vrh Bijelih stijena. Ne zbog psa, vratio se zbog sebe, svima je to bilo jasno, ali njegov najbolji četveronožni prijatelj u toj mu je situaciji sačuvao dostojanstvo. Pogladila sam Cher po njenoj crnoj glavi - možda će i meni danas trebati na isti način sačuvati dostojanstvo.
Ali Cher nije pas koji odustaje, tako da, na svu sreću, ni ja nisam odustala od vrha Bjelolasice, a zapravo mi se čini da na neki simboličan način nisam odustala od sebe.
E knjigu Put u planine možeš kupiti na linku:
Put u planine - naruči
Put u planine
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
