Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
Cher i ja same u stjenovitoj ljepoti vrha ispod koje se pružaju beskrajne zelene šume. Cher se boji stijena i nikada se nije popela na vrh Risnjaka, ako se zanemari onaj put kad ju je Zabo nosio gore. Pa dolje. Ali tada je imala tek nekoliko mjeseci i dvadesetak kilograma manje. I onih nekoliko oblačaka na vedrom nebu koji su zakrivali sunce razmaknuli su se, tek toliko koliko je bilo potrebno da se jedna zraka probije do površine našeg dragocjenog planeta. Samo jutarnji mir planine.
...sama u samoći jutra
sunčeva zraka
tek dotakla Zemlju
zeleno i plavo
vjenčanje u daljini…
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Nedoumica u Lascu
Moram priznati da sam u Lazcu bila potpuno izgubljena. Spuštajući se s Risnjaka do te livade koja se prkoseći nekim biološkim zakonitostima prostire usred šume, prošla sam pored putokaza za Snježnik preko Cajtiga. Znala sam da su Cajtige važno mjesto kojim se mora proći na putu prema Snježniku, jer sam puno puta čula spasioce i pripravnike i kandidate za pripravnike, i suradnike delničke gorske službe spašavanja, kako spominju to mjesto, koje je zbog toga u mojoj percepciji postalo obavijeno velom mistične izmaglice i neprocjenjive važnosti. Kao što je Gornje Jelenje prije izgradnje autoceste iz Rijeke prema Zagrebu bilo mjesto kojim se jednostavno mora proći putujući između ova dva grada, tako su za mene neizbježne bile Cajtige, iako nisam imala pojma ni gdje su, niti što je to uopće.
Međutim, kako smo to jutro Zabo i ja dogovorili susret u Lazcu, produžila sam nizbrdo iako nevoljko i ne bez straha da ću se morati vraćati do tog označenog križanja. U Lazcu sam vidjela još jedan putokaz za Snježnik, a Zabo mi je rekao da idem trećim, najlakšim putem – Rimskom cestom. U maniri pravog čovjeka s Istoka, nikako mi nije bilo jasno zašto moram ići putem koji vodi na suprotnu stranu – od vrha kako bih se – na njega popela i to, kako mi je rečeno, najlakšim putem.
Vjerojatno je i Cher mučio isti problem jer se, nakon svega nekoliko metara po Rimskoj cesti predomislila i vratila u Lazac, te spremno uskočila Zabotu u automobil.
Nisam znala trebam li svoju zbunjenost pripisati padu koji mi se dogodio prilikom spusta.
Kad smo prije, ne sjećam se više koliko godina, s planinarskim društvom obilazili Triglavska jezera i kad sam se borila sa svakim korakom na strmoj stazi koja se spuštala prema Bledu, jedan je čovjek u
dobroj kondiciji i odjeće pripijene uz tijelo – one lijepe šarene odjeće koja se brzo suši na tijelu odvodeći vlagu od kože i, poput nekog superjunaka, ima sposobnost držati podalje od čovjeka i sve neugodne mirise koje bi fizička aktivnost mogla prouzročiti, one odjeće koju s neutaženom žudnjom gledam u sportskim dućanima budući da su raspoloživi brojevi uglavnom premali za mene – taj je čovjek u solidnim, visokim, planinarskim cipelama protrčao pored nas oslanjajući se povremeno na štapove. Umornih nogu i natečenih prstiju koji su na toj strmini nabijali u stjenku cipela, nisam imala što izgubiti – potrčala sam nizbrdo pazeći da ritmično postavljam štapove ispred sebe. Na tom sam otkriću zaista zahvalna. To je dokaz da jednostavno treba otpustiti kontrolu, pa makar ponekad čovjek zbog toga i pao.
U redu, sad sam zaista sama sa sobom. Bilo mi je krivo jer nikoga putem nisam srela. Dan je bio prekrasan i idealan za planinarenje – ni prehladan ni prevruć. Bio je, doduše, petak ujutro, radni dan, ali vjerujem da šoping centri nisu bili prazni kao ovaj lijepi nacionalni park koji će ove godine proslaviti 60 godina svoga postojanja. Zato su iz moje perspektive rasprave o konzumerizmu bespredmetne. Kao i sve drugo u životu, kao dobrota, konzumerizam je stvar osobnog izbora i odluka koje čovjek donosi, navodno slobodnom voljom, svaki dan. Kažu da neosviješten čovjek ima slobodnu volju ukupno dvije minute tijekom života i mislim kako je to tužno.
No, trebalo je ići dalje. Rimska se cesta polako penjala, ali, barem koliko se meni činilo, nije skretala prema Snježniku. Dobivajući na visini, promijenila se vegetacija, a tlo je prekrio debeli sloj natrulog lišća iako je ljeto bilo u svoj svojoj punini. Ovom su cestom nekada ljudi nosili u luku u Bakru rudu iz frankopanskih rudnika kraj Tršća. Oni najsposobniji bili su u stanju napraviti i dvije ture na dan, pothvat koji se zbog izrazito loše ceste prema Tršću i Čabru meni danas čini gotovo neizvediv čak i s automobilom.
Razmišljam o tim ljudima i mislim gdje su bile one njihove dvije minute slobodne volje? Kakav su izbor oni imali osim raditi, raditi mukotrpno za dobrobit nekakvih samoproglašenih vladara. Za razliku od Frankopana koji su barem kao neki mutni koncept ostali prisutni u glavi svakog Hrvata, te je ljude povijest zaboravila. A nadam se da Bog nije.
E knjigu Put u planine možeš kupiti na linku:
Put u planine – naruči
Put u planine
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
