Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
Kad malo razmislim, taj je koncept oduvijek bio tu – Platon ga je zvao svijet ideja, a zadaća ljudskog života, u to nestvarno antičko doba, sastojala se u spoznavanju – koje je zapravo bilo prisjećanje tih ideja koje smo dobro poznavali prije rođenja. Naravno, ako nam je duša imala krila i ako je zahvaljujući njima mogla boraviti bliže idejama.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Većinu ljudi na planine donesu noge. Ali toga dana mene je na vrh Bjelolasice dovelo srce. Zbog čega uopće idem u planine? Zbog čega ljudi općenito idu u planine?
Odgovoriti na ovo pitanje jednako mi je nemoguće kao i odgovoriti na pitanja o beskonačnosti. Jednostavno, čovjek ide zbog nečeg što je neopisivo i neprebrojivo, jednako kao što su neprebrojivi intervali u skupu brojeva. Razlozi, kako ih shvaćamo mi ljudi, nanizani su kao prirodni brojevi na brojevnom pravcu, razlozi su točke koje se mogu po- redati u uredan red. Planine za mene predstavljaju vezu između konačnog i beskonačnog, između omeđenog i neiscrpnog, one pružaju uvid u kaos iz kojeg je proizašlo stvaranje. Ljudski jezik stvoren je za opisivanje uredne konačnosti i kao takav jednostavno nedostatan da opiše nemjerljivo. Kada bih htjela imitirati velike pjesnike nekih prošlih vremena, rekla bih da je na vrhu svake planine ljudima ostavljeno nekoliko kamenčića tišine. One jednostavne i skromne tišine toliko potrebne u ovom svijetu prezagađenom disonantnom i neharmoničnom bukom.
Iz puke nemogućnosti davanja pozitivnog odgovora, pokušat ću nabrojiti razloge zbog kojih u planine ne idem. Ono što mogu sa sigurnošću reći jest da u planine čovjek ne ide kako bi bio viđen . Ne ide kako bi zadivio osobu pored sebe i ne ide zato što će to dobro izgledati u životopisu kada bude tražio novi posao ili se kandidirao za promaknuće na postojećem. Vidjela sam fotografije sa zagrebačke špice – moram priznati da me uvijek hvata smijeh od te špice: jedan dio ulice spada u špicu, a ista ulica samo nekoliko koraka niže rezervirana je za neupućene luzere poput mene; vidjela sam foto-đir po Korzu, vidjela sam fotografije slavnih – blago njima – sa crvenih i inih tepiha, ali nikada nisam vidjela njihove fotografije iz planina. Ponovno se prepuštam struji moje svjesnosti i čudim se vremenu u kojem je toliko važno biti slavan da je za to čak izmišljena i riječ: celebriti. Nekada su postojali slavni glumci i pjevači, slavne glumice i pjevačice. Janis Joplin svakako je jedna od mojih favorita; kada ju je novinar upitao zašto je tako popularna ona se samo nasmijala. Postojali su slavni sportaši čije su sad već zaboravljene izvedbe prerasle u legendu. Prije toga postojali su slavni pisci, pjesnici, slikari i istraživači. Umišljam da je nekada davno u nekoj čarobnoj šumi kakve danas nastanjuju štrumpfovi i mali leteći medvjedići postojalo vrijeme slavnih znanstvenika i filozofa. Ali danas postoje jednostavno slavne osobe koje su slavne samo zato što su slavne. To me zaista tjera u čuđenje koje zbog svoje zaštite i zaštite svog zdravlja pretvaram u smijeh. Iz istog razloga ne čitam novine i ne gledam televiziju, ali koliko god se trudila, iz nekog skrivenog zaklona na mene skaču razne celebriti spodobe kojima ne znam imena i koja me s jumbo plakata plaše svojim pretjerano zategnutim i pretjerano našminkanim licima.
No dobro, Bjelolasica je bila ispred nas, dan je bio lijep, možda malčice prevruć, a sva ona opterećujuća buka civilizacije ostala je sedam kilometara iza nas. Oprema i spremanje Neki ljudi mogu u kratkom vremenu donijeti odluku, spremiti se i krenuti tamo kamo su naumili. Nažalost, iako je to sposobnost vrijedna iskrenog i istinskog divljenja, ja nisam jedna od njih. Kažu da vježba čini majstora, pa mislim da sam možda radila pogrešne vježbe. Umjesto da postanem brža, postala sam majstor za beskonačna planiranja, odugovlačenja, neprekidna kašnjenja. Znam da točnost i brzina pružaju zadovoljstvo. Znam da je to preduvjet mira i životne ravnoteže. Možda zbog toga ne odustajem od svoje brzine, sigurna daću jednog dana pronaći prave vježbe.
Voljela bih da mi netko iznenada ponudi da će me odvesti na koje god mjesto na Zemlji odaberem, uz uvjet da se spremim za pola sata. Stvarno me jako zanima bih li uspjela.
Također, neki ljudi, poput mladog para koji se u starom crvenom golfu, za kakve znalci kažu da su nepoderivi, ispred nas dovezao do mjesta odakle se kreće na uspon, izađu iz automobila i krenu. Jednostavno, izađu i krenu. Djevojka je imala mali ruksak na leđima, manji od onog koji ja nosim na posao, a njezin planinarski, možda i životni partner nije imao ništa. Ja ne postupam tako. Spremanjem i pripremama iskazujem poštovanje planini na koju se namjeravam popeti. Preobuvanje, provjera stvari u ruksaku (ako ga ja spremam uvijek nešto nedostaje, zato u zadnje vrijeme to prepuštam Zabotu), provjera baterije fotoaparata (kao da je sada mogu napuniti!!!), to je kao meditacija u kojoj molim planinu da mi dopusti stupiti na njezin vrh.
Već samo gledanje opreme za planinarenje u raznim dućanima sportske opreme ispunjava me strahopoštovanjem i nekim pomaknutim zadovoljstvom, kao da sam i ja konačno podlegla tom odvratnom konzumerizmu. U svoju obranu reći ću samo to da ne kupujem, nego kao u nekom magijskom obredu gledam izloženu opremu. Blještavi štapovi metalik boje poput automobila, šarene cipele i tenisice, fluorescentne jakne vidljive na daleko, za slučaj neke neželjene nezgode, hlače s puno džepova kakve volim, ali u koje uglavnom ne stanem zbog pokojeg kilograma viška.
Sve to ispunjava me osjećajem da sam se već popela na najviše planine na koje se želim popeti. Kao da gledam film ili čitam knjigu umjesto da živim. I najluđa stvar koje sam se jedva, i moram naglasiti samo privremeno, odrekla – boca za vodu s filterom od aktivnog ugljena. Već sam je držala u ruci i nosila prema blagajnama, zatim sam je vratila na policu, pa sam se malo nećkala i vrtila se po dućanu, i ponovno krenula s bocom prema blagajnama. Mislim da je presudilo upozorenje kako filter nije pogodan za površinske vode, dakle za one vode koje su mi za boravka u prirodi raspoložive. Ili je to bila Zabotova suzdržanost prema tom čudesnom izumu. Kažem, odustala sam, barem za sada, jer sam odlučila istražiti svojstva aktivnog ugljena za koji znam da je nekada u šternama korišten kao filter za – nota bene – kišnicu.
E knjigu Put u planine možeš kupiti na linku:
Put u planine – naruči
Put u planine
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
