Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
Zbog velike vrućine zrak je titrao. Zelena daljina iščezavala je u plavkastoj izmaglici. Svejedno, neka je magična vibracija zatitrala i svijet je, gledan s najviše planine Gorskoga kotara, postao prekrasno smislen. Život se sabio u trenutak koji se razlio u bezvremenost.
Mogu eliminirati i pogled s vrha. To definitivno nije razlog zbog kojeg idem u planine.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Zavižan
Jedna stvar Gorana uvijek iznova ispuni nacionalnim ponosom. Činjenica da na Velebitu raste više biljnih vrsta nego u čitavoj Velikoj Britaniji.
Karta i kompas
U stvari, nije nam se dalo. Imali smo samo nekoliko dana na raspolaganju koliko je moja draga mama pristala čuvati našeg psa Cher. Cher je mješanka tornjaka i premda ima uglavnom dobru narav i zapravo jako voli ljude, prilično je svojeglava i nikakva dresura ni kontrola nije dolazila u obzir. To nam je jasno dala do znanja još dok je bila štene. Objasnili smo mojoj mami neke bitne stvari - mora zvučati strogo kad ju doziva, ali to ne znači da će Cher doći. Također, mora držati povodac opušteno, ali odlučno i ne dopustiti joj da vuče. Ali to ne znači da Cher neće povući svom snagom, a njena snaga je velika. U tom slučaju treba pustiti povodac i nadati se da će metalni zvuk karabinera1 na asfaltu zaustaviti Cher. I treba joj osloboditi put do radnog stola pod koji će se zavući u slučaju grmljavine ili sličnih nepogoda.
Tek smo negdje oko podneva odlučili da ipak krenemo, pa smo se spakirali na brzinu. Kako su kotači našega malog crvenog kabrija mljeli kilometre ceste prema Senju, tako smo otkrivali stvari koje smo zaboravili ponijeti. Jedna od najvažnijih, a koju nismo ponijeli svakako je bila karta. Imali smo, pošteno govoreći, kartu koju smo prije nekoliko godina dobili s nekim novinama ili na benzinskoj pumpi - ne sjećam se više; ali htjela sam uzeti baš kartu Sjevernog Velebita koju sam kupila prije dosta godina, namjeravajući otići u detaljan obilazak ovog najmlađeg nacionalnog parka u Hrvatskoj - Sjeverni Velebit proglašen je nacionalnim parkom 9. lipnja 1999.
Ova karta koju smo imali bila je dosta gruba i dok smo lutali pokušavajući naći put kojim ćemo po hrptu planine doći do ceste koja se spušta u Jablanac, sjetila sam se kako smo prije par godina uzalud na jednoj drugoj karti tražili mjesto po imenu Ventimiglia. Namjeravali smo otići do Portugala i u tu svrhu trebali smo proći kroz Francusku. Međutim, na tablama na talijanskom autoputu nije bilo putokaza za Francusku, već samo za Ventimigliu i Genovu. Kako za Ventimigliu nismo nikada čuli, odlučili smo se za Genovu, te smo se nakon nekoliko desetaka kilometara našli u centru ogromnoga, nepoznatog grada. Sat u automobilu pokazivao je pola noći, ali promet širokim avenijama bio je gust i živ kao usred dana. Samo nas je Zabotova pribranost i neobično dobra sposobnost orijentacije izvela iz tog drevnog i po mnogočemu slavnog pomorskog centra. Kasnije smo sreli neke ljubazne ljude koji su nam na svojoj karti pokazali Ventimigliu - to je bilo zadnje mjesto u Italiji, nakon njega počinjala je Francuska. Zato sam kupila kartu Sjevernog Velebita, ali ona je, nažalost ostala u nekoj od ladica starog, masivnog ormara.
GPS uređaje ne volim jer sama sebe doživljavam nekako pametnijom i ozbiljnijom dok pokušavam na karti otkriti najprije gdje se nalazim, a zatim i kamo trebam ići. Moj za sada neostvareni san je naučiti se orijentirati pomoću karte i kompasa. Doduše, imala sam jedan kompas, ali taj je pokazivao sjever u svim smjerovima. Netko mi je objasnio da je tekućina u kojoj pluta magnetna igla previše gusta i da zbog toga magnetizam nije dovoljan da iglu okrene prema sjeveru. Dugo sam čuvala taj kompas nadajući se da će se ta tekućina nekim čudom razrijediti ili da će magnet ojačati, ali to se nije događalo, pa sam morala prežaliti onih pet eura koliko sam platila taj mali uređaj.
Kad nema kompasa, čovjek se mora osloniti na sjećanje i neke rijetke putokaze. Kao i na dobre ljude koji su namjernike poput nas spremni uputiti na pravi put.
1Karabineri su metalne spojnice koje se koriste pri planinarenju i penjanju za povezivanje užeta, opreme za osiguranje i penjačkog pojasa.
E knjigu Put u planine možeš kupiti na linku:
Put u planine - naruči
Put u planine
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
