Tekst: Mirta Mataija
Naslovna fotografija: Robert Whitehead (desno) s testnim torpedom, Rijeka, 1875. Lijevo se nalazi Rbertov sin John.
Izvor fotografije: https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Robert_Whitehead_with_battered_test_torpedo_Fiume_c1875.jpg
Treća Beethovenova simfonija u bivšoj tvornici smrti
Ovamo, ovamo, mahnuo je Goran, propinjući se na prste. Iz gužve provirila je njegova ruka i signalizirala mi kamo da krenem, gdje su naša sjedala. Baka se vješto provlačila za mnom dok je orkestar na improviziranoj pozornici zvučao neuštimano. K tome su se tonovi njihovog ugrijavanja miješali s vikom, dozivanjem i žamorom što je ispunio nekadašnju tvorničku halu, zamijenivši tako buku strojeva i alata koja je još do pred par godina ovdje bila jedini zvuk.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Bilo je to sad već nestvarno davne 2003. godine. Tišina je najavila izlazak maestre Nade Matošević. Riječki simfonijski orkestar utihnuo je, svjetla su se prigušila, u publici je zamro svaki zvuk.
Počela je izvedba treće Beethovenove simfonije, Eroice. Prvobitno posvećena Napoleonu Bonaparteu, trebala se zvati Bonaparteova Simfonija1. Razočaravši se, međutim, jer se ovaj proglasio carem, te tako, prema skladateljevom mišljenju iznevjerio moto francuske revolucije, Beethoven je poderao prvi list notnog zapisa na kojem je pisala posveta, te je preimanovau u Eroicu. Tko zna je li početak, tako upečatljiv, baš onako herojski, uistinu bio takav i u prvoj verziji?
A baš u toj hali, gdje se sad izvodi veličanstvena glazba, baš tu su neki davni heroji, inženjeri i poduzetnici stvarali svoje čudesne izume, prešavši dug put od ideje o čuvaru obale, do ubojitog pomorskog oružja kakvo svijet do tada nije vidio – do torpeda.
Čuvar obale – čudnovata zamisao Ivana Vukića ili Giovannia Luppisa
O oružju kojim bi se potopio suparnički brod, a da se pritom ne ugrozi svoj, sigurno su stoljećima razmišljali i snivali mornari, izumitelji i inženjeri. Međutim, nitko u tim razmišljanjima nije otišao daleko i konkretno kao Ivan Vukić. Porijeklom s Pelješca, ali rođen u Rijeci kršten je kao Giovanni Biagio Ignazio Luppis.
Naime, Rijeka je u to vrijeme bila poseban dio Austrije, izdvojena od Hrvatske i pod direktnom upravom Pešte. Iako su Hrvati činili većinu stanovništva, elitni slojevi društva bili su većinom sačinjeni od Mađara i Talijana. Talijanski jezik bio je jezik prestiža, trgovine i uprave. Zato su mnogi Hrvati svoja imena talijanizirali. Tako je obitelj Vukić postala Luppis, a Ivan – Goivanni. U ovom članku uglavnom ću koristiti hrvatsku verziju imena.
Ovaj pomorski časnik Austro-Ugarske mornarice na Jadranu je sudjelovao u mnogim bitkama s Talijanima. U 19. stoljeću, kako kod drugih naroda, tako i kod Talijana dolazi do buđenja nacionalne svijesti, te se oni nastoje ujediniti u jednu državu i odvojiti od Austrije. Te se težnje izražavaju u pokretu Risorgimento, odnosno Preporod.
Kao časnik austrijske mornarice Ivan Vukić sudjelovao je u pomorskoj blokadi Venecije i opsadi Ancone 1848.-1849., ratu protiv Sardinije i Francuske 1859. i izviđanjima na Jadranu, neposredno prije umirovljenja 1860. Služeći na fregati SMS Bellona zadatak mu je bio spriječiti iskrcavanje talijanskih trupa na istočnu obalu Jadrana. Vjerojatno je tada došao na ideju za oružje koje je nazvao čuvarem obale. Realizaciji ideje posvetit će se po umirovljenju 1861. kada će se i vratiti u rodnu Rijeku.
Čuvar obale bio je zamišljen kao nevidljivi čamac kojim bi se pomoću užeta upravljalo s obale. Umjesto posade nosio bi eksploziv. Kako bi protivničkoj posadi zaista bio nevidljiv, trebao je imati staklena jedra2. Međutim, bilo je jasno i njemu da su staklena jedra prilično nepraktična, te ih je u planovima zamijenio satnim mehanizmom.
Ipak, ni to nije bilo dovoljno da uvjeri Cara, Ministarstvo rata i Tehničko povjerenstvo mornarice u vrijednost ideje. Smatrali su da je čuvar obale, čak i bez staklenih jedara – neupotrebljiv. Tako da nije dobio sredstva potrebna za izradu prototipa.
Ali Ivan Vukić nije mislio odustati. Upravo suprotno, ustrajao je.
Uloga Giovannija Ciotte – važno je imati prijatelje na pravom mjestu
Ključan trenutak dogodio se kad je umirovljeni inženjerijski potpukovnik i budući gradonačelnik Rijeke, Giovanni Ciotta upoznao Ivana Vukića s britanskim industrijalcem i inženjerom – Robertom Whiteheadom. Susret se dogodio 1864. godine u Rijeci. Ivan Vukić nije imao potrebna tehnička znanja za razvoj oružja, ali Robert Whitehead jest. U vrijeme njihovog prvog susreta radio je kao upravitelj Riječkog tehničkog zavoda, odnosno – jer je u gradu talijanski jezik bio poslovni jezik i jezik trgovine – Stabilimento Tecnico di Fiume (STF).
Whitehead je, za razliku od Cara i raznih komisija u Beču, odmah prepoznao potencijal Vukićeve ideje. Međutim, shvatio je ako želi da oružje bude učinkovito, mora se kretati pod morem. Umjesto čamca, trebalo je napraviti “ribu”. Zašto? Zato što brod, da bi ga se potopilo, oružje mora pogoditi ispod razine mora i tu napraviti rupu u trupu. Rupa iznad razine mora, ne mora nužno dovesti do potapanja.
Da bi se izgradio upotrebljivo oružje, trebalo je riješiti pogon, punjenje eksplozivom, te način da oružje održava stalnu dubinu. Za sve to trebalo je znanja, ali i puno resursa, pa su već 1864. Vukić, Whitehead i Ciotta potpisali ugovor o partnerstvu. Ideja je bila Vukićeva, za financije se trebao pobrinuti Ciotta, a inženjerski dio prepušten je Whiteheadu.
Prva su testiranja započela odmah, a za dvije godine napravljen je prvi prototip oružja nazvanog torpedo. Naziv je dobio po ribi iz porodice raža – Torpediniformes – koja svoje žrtve omamljuje ispuštajući elektricitet. Riba je, pak ime dobila prema latinskom glagolu “torpere” što znači ukočiti3.
Razvoj pogona
Prvi i osnovni zahtjev koji je trebalo ispuniti bio je kako pokrenuti torpedu. U to vrijeme brodovi su se kretali pomoću jedara ili na parni pogon, pomoću propelera. Jedra su, kao pogon odbačena već u zamislima Ivana Vukića, a parni kotao ne bi bilo zgodno ugraditi u skučeni prostor novog oružja. Zato je trebalo smisliti neki drugi način kako pokrenuti propeler koji će torpedo “gurati” prema naprijed, sve do neprijateljskog broda.
Jedna mogućnost bila je ugradnja satnog mehanizma, kako je to bio zamislio Vukić. To bi značilo da se torpedo “navije” poput sata, te se u spiralu pospremi potencijalna energija koja će se pri lansiranju otpustiti i pretvoriti u kinetičku, te pokrenuti propelere. Od toga se odmah odustalo.
U to vrijeme inženjeri su razvijali i motore s unutarnjim izgaranjem, ali ti su tada bili suviše nepouzdani i glomazni da bi ih se moglo koristiti kao pogonske mehanizme novog pomorskog oružja.
Whitehead je imao bolju ideju.
Prva torpeda koristila su spremnik sa stlačenim zrakom koji je pokretao mali dvocilindrični motor. Motor je bio okretao propeler, koji je onda pogonio torpedo. Brzina je bila mala (oko 6-7 čvorova), a domet jedva nekoliko stotina metara. Za početak dobro, ali za upotrebu u stvarnoj bitci nedovoljno. Tehnička komisija Ministarstva rata ovakav je torpedo ocijenila pogodnim samo za gađanje nepokretnih ciljeva.
Novo rješenje bilo je zagrijavanje zraka prije ulaska u motor. Uskoro se uvodi i ubrizgavanje vode u komoru za izgaranje čime se drastično povećava snaga motora zbog stvaranja vodene pare4. Otprilike u isto vrijeme patentirana je dvostruka osovina s dva suprotno rotirajuća propelera. Time se neutralizira okretni moment i postiže pravocrtna putanja.
Vrhunac razvoja pogona dogodio se između dva svjetska rata kada je Rijeka, pa tako i tvornica pod talijanskom upravom. Tada se razvijaju četverocilindrični motori s unutarnjim izgaranjem koji su koristili mješavinu petroleja ili alkohola i zraka. Ovaj pogon omogućio je brzine preko 40 čvorova i domete od nekoliko kilometara.
Nastavlja se…
Pročitaj i ovo
Zoološki vrt na Marjanu – već je sto godina mjesto susreta s divljim životinjama i blagom
Zašto je britanska kraljica Ana osnovala Društvo za zemljopisnu dužinu i obećala bogatu nagradu onome tko konstruira dovljno precizan sat?
V1 Travel Corner Takeoff: U dvije minute – Što te očekuje u našem kokpitu
Umjetno jezero savršeno uklopljeno u pejzaž Gorskog kotara
Tko je Marin Getaldić i zašto je Dubrovnik 2026. proglasio njegovom godinom?
Titanic je potonuo prije 114 godina. Zašto nas još uvijek fascinira njegova priča?
T1 – znak mira na četiri kotača
Što znači V1 – u nazivu našeg portala?
Satovi II – Spoj znanosti, precizne mehanike i umjetnosti
Satovi – 1. dio
Otok koji je admiral Persano smatrao Gibraltarom Jadrana i nikad ga nije osvojio
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 1. dio
Nastala u rigidnom sustavu, postala je simbol slobode, ljubavi i mira
Najbolji automobil svih vremena – prema ocjeni njemačkog časopisa Auto Motor und Sport
Na riječki aerodrom slijetali su avioni na redovitoj liniji iz Toronta, a primio je i Boeing 767-300 ER s nogometašima Milana
Most koji je u najtežim trenucima povezao sjever i jug Hrvatske
Legendarni Fiat 600 – izravni predak popularnog “fiće”
Kako sam dolly pretvorio u slider?
Jezero koje je progutalo jedno čitavo naselje, polje na kojem se uzgajao grah i dio ceste
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
Dolly za bolji pokret kamere – DIY
Černobilska tragedija – lekcije koje nismo naučili
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 2. dio
Biljka čije ime obećava zdravlje
Automobil u kojem se može prevesti košara jaja preko oranice – a da se pritom niti jedno ne razbije
“Tisuću Malih Briga”
“Ja sam Dalmacija” – rečenica koja je obilježila jednu karijeru, jedan grad i jednu epohu
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
- https://www.britannica.com/topic/Eroica-Symphony ↩︎
- Petra Blažević-Ljubomir Radić, Jadran, kolijevka paklenog stroja: 150 godina Luppis-Whitehead torpeda, Hrvatski pomorski muzej Split, Split 2018. ↩︎
- ibid ↩︎
- Povijest tehničkog dokumentiranja: torpedo ↩︎
Još iz iste kategorije
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 1. dio
“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 2. dio
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola – rušenje Kaštela (4. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (3. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (2. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (1. dio)
Bubanj, muzika – složno udaraj!
Što povezuje Ljudevita Gaja i ovo primorsko mjesto?
Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj
Dvorac, staklana i Selekcijska stanica za krumpir obilježili su ovo goransko mjesto
Nekadašnji grad kovača i rudara danas traži novu šansu za život
Ovo primorsko mjesto čuva stari božićni običaj
Od 1989. i stranci mogu na ovaj otok, ali se moraju držati jednog pravila
Kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati
Otok koji je admiral Persano smatrao Gibraltarom Jadrana i nikad ga nije osvojio
Najviše naselje u Hrvatskoj
