Što su tunere i čemu su služile?
Prizor je morao biti strašno uznemirujuć i krvoločan. Dok se jadna tuna borila za život, za ribare koji su je hvatali upravo je njezino meso značilo preživljavanje. Tko bi koga nadmudrio, tko je prema kome imao poštovanja, tko je o kome ovisio, to je more zapisalo svojim valovima na žal, na rivu, na grote. Danas je sve što nas može uznemiriti odmaknuto od nas, te se čini da i ne postoji. Kao uspomena na ta ne tako davna vremena ostale su - tunere.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Dok se šeće uz more, Bakarskim zaljevom, dalje prema Bakarcu ili od Bakarca prema Kraljevici, ma zapravo uzduž Kvarnera, prolaznik će zamijetiti dugačke drvene stepenice, postavljene tik uz obalu, nagnute prema moru, što se izvijaju u vis, reklo bi se nebu pod oblake.
Na njihovom dnu nedostaje nekoliko prečkica, tako da nije lako početi uspon na njih, a umjesto prečki, stoji upozorenje da je na njih zabranjeno penjanje. Pa kakva bi onda bila svrha tih pomno izrađenih i brižno postavljenih drvenih stepenica na vrhu kojih je maleni plato, ograđen drvenom ogradom s tri strane, na koji se komotno može smjestiti jedan jedini čovjek?
Za stanovnike Kvarnera tu nema dileme, nikakve misterije, niti tajne. To su tunere. Oduvijek su tu. Neke su se, doduše, ranijih godina previše nagnule nad more, njihove su drvene noge nagrizli sol i vjetar, te su opasno prijetile da se sruše i nestanu pod valovima. Međutim, sudbina to nije dozvolila. Sudbina i ponos stanovnika na svoju prošlost, pretke i način života koji ih je oblikovao, a koji danas moraju čuvati razna kulturno umjetnička društva, manifestacije i popisi zaštićene baštine.
Iako se uvriježilo da pojam tunera označava samo te drvene ljestve, pravo značenje odnosi se na čitav prostor na obali na kojem se lovila tuna.
Kako je uzvik "Tira! Tira!" okupljao cijelo mjesto oko tunere?
Jedan od običaja karakterističan za Kvarner i naročito za Bakarski zaljev bio je lov na tune. Ove golene ribe ulazile bi u velikim jatima u Jadran, te su bile česti posjetioci i Bakarskog zaljeva. Način tunolova bio je specifičan, prilagođen konfiguraciji obale, koristeći prirodne prednosti ovog dijela obale.
Naime, Bakarski zaljev je prilično zatvoren dio mora. Ulaz u Zaljev, Bakarska vrata široka su samo 300 metara. Stoga je na pomno odabranim mjestima s visoke osmatračnice bilo moguće uočiti svjetlucava leđa tuna kad bi u rano svitanje ili sumrak plivale tik ispod površine slijedeći sitnu plavu ribu ulazile u Zaljev.
No, zamka je bila već spremna.
Na otprilike dvadesetak metara od obale, ribari bi ranije razvukli mrežu. Mreža je bila postavljena u obliku valjka, tako da ne ometa ribu pri ulasku u zaljev. Na osmatračnici - na vrhu tunere - sjedio bi osmatrač i pažljivo gledao kad će mu se ukazati prizor koji smo ranije opisali - svjetlucava leđa tuna koja u jatu ulaze u zaljev i plivaju prema postavljenoj mreži.
Čim bi to uočio, povikao bi "Tira! Tira!" što znači "Vuci! Vuci!". Uzvik dolazi od talijanske riječi tirare koja znači vući. Na taj bi uzvik svi ribari i svi mještani koji su se našli u blizini počeli vući mrežu, povlačeći tako tunu prema žalu, prema obali.
Tuna bi se našla u klopci.
Međutim, najkrvaviji čin tek se trebao odigrati jer jedno je privući tunu k obali, a drugo je ovu snažnu ribu uhvatiti i izvući na kraj.
To samo izvlačenje se radilo gafovima - velikim željeznim kukama na dugačkim drvenim štapovima, odnosno motkama. Njima su ribari nastojali zakačiti tunu, izmoriti je i takvu izmučenu i krvavu izvući na obalu.
Tunere i uloga obitelji Frankopan
Ova je tradicija, ponešto okrutna, zapravo hranila Bakar. I to i doslovno i figurativno. Jer dok je s jedne strane tuna bila jedan od glavnih namirnica u prehrani lokalnog stanovništva, s druge se pak strane, konzerviranom tunom trgovalo od davnina. Bakar je, naime, cestom bio povezan s unutrašnjosti Hrvatske, Gorskim kotarom, Zagrebom, pa čak i Grazom i Bečom.
U doba kad je Bakar - poput većine mjesta na Kvarneru - bio u vlasništvu Frankopana, ova je velikaška obitelj polagala pravo na ulov i postavaljanje tunera. Naravno, i prihodi su išli njima, a ne ljudima koji su povlačili mreže i kukama izvlačili jadne ribe na obalu.
Kasnije, kad je obitelj izgubila svoju moć i gotovo nestala nakon neuspješne urote Zrinskih i Frankopana protiv Bečkog dvora, prihodi od prodaje tune pripali su ribarskim zadrugama i općini. Tako su punili gradske blagajne što je omogućavalo izgradnju škola, crkava i drugih velebnih i raskošnih javnih zgrada kojih u Bakru ne nedostaje.
Suvremeni izlov na Otrantskim vratima i nestanak jadranske tune
Bakrani su možda ponosni, a možda i ne na ovu tradiciju, tko će ga znati. Reći će da su o zadnjim ovakvim ulovima čuli od nona i nonića. Kako bilo, ono što se činilo okrutno zamijenjeno je nečim daleko zloslutnijim i gorim, ali skrivenim od naših očiju daleko na pučini Otrantskih vrata. Zloslutno je stoga što ono što ne vidimo, ostavlja nas hladnima, u blaženom neznanju i nespremnima na reakciju.
Naime, kad je to dozvolio razvoj brodova i ribarica, ribari više nisu čekali da riba prepliva čitav Jadran i uđe u Bakarski zaljev. Umjesto toga, brodice, mahom talijanske, opremljene suvremenim uređajima za traženje i izvlačenje ribe počele su loviti tunu već na ulazu u naše zajedničko, zatvoreno more, na Otrantskim vratima. Nekadašnju snagu ruku zamijenila je mehanizacija, nekadašnje stražare na tunerama aktivna potraga za tunom. Ova divna stvorenja koja - budući da nemaju razvijen sustav za pumpanje vode kroz škrge dok miruju - moraju plivati čitavo vrijeme kako bi dobila kisik i održala se na životu, protiv ovakvog neprijatelja nisu imala šanse.
Manifestacija Tira Tira u Bakarcu i očuvanje baštine
Njihov broj u Jadranu neprekidno se smanjivao, te je tradicionalni tunolov u Bakru, Bakarcu i drugdje napušten i predan na čuvanje čuvarima baštine. Oni zaista i brinu o tome da se sačuva sjećanje i to barem na dva načina. 1970. godine svečano je postavljena skulptura Ribari hrvatskog akademskog kipara Frana Kršinića na Žalu ribara u Bakru.
Još više tradiciju u živom sjećanju održava manifestacija Tira! Tira! koja se organizira svake godine na vrhuncu ljeta, u prvoj polovici kolovoza u Bakarcu.
Možemo na njoj sudjelovati, ali još bi važnije bilo da razvijemo empatiju i svijest da na ovom svijetu nismo najvažniji, ni u čemu prvi, da ovisimo o prirodi i stvorenjima koja nastanjuju istu ovu Zemlju barem malo više nego oni o nama. Ako ništa drugo, na to će nas podsjetiti sve toplija i toplija ljeta i sve vrelije noći.
Fotografije: Goran Zaborac
Pogledaj i ovo
Zašto je britanska kraljica Ana osnovala Društvo za zemljopisnu dužinu i obećala bogatu nagradu onome tko konstruira dovljno precizan sat?
Viška bitka i povijest otoka Visa: Gibraltar Jadrana
Titanic je potonuo prije 114 godina. Zašto nas još uvijek fascinira njegova priča?
Što su tunere i kako je tradicionalni tunolov hranio Bakarski zaljev?
Kvarnerska pasara: Priča o tradicionalnoj drvenoj barci
Komiža i gajeta falkuša: povijest ribarstva na otoku Visu
Glisiranje ili udobna plovidba – oblik trupa određuje performanse brodice
Dubrovačka karaka: Povijest i inženjerstvo moćnog jedrenjaka
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Moglo bi te zanimati
Kroz Golubinjak – galerija fotografija
“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak
T1 – znak mira na četiri kotača
Crkva sv. Duha iznad Baške bila je središte istoimene bratovštine
Biljka čije ime obećava zdravlje
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
“Tisuću Malih Briga”
Most koji je u najtežim trenucima povezao sjever i jug Hrvatske
Anića kuk – mitska stijena hrvatskog alpinizma
