Vežite se, polijećemo...
...otkrivamo baštinu, upoznajemo kulturu, istražujemo prirodne ljepote
Zamislite ovo: rano je proljeće, a vi ste na krajnjem jugu Hrvatske. Uz more. Dakle, u Dubrovniku.
Temperatura je taman ugodna, niti je prevruće, niti prehladno. Na Stradunu šušur najavljuje početak sezone, ali ne izaziva osjećaj nervoze uzrokovane gužvom koja je svojstva ljetnim mjesecima. Sunce se spušta prema horizontu i po nebu se prosula zlatna, crvena i narančasta boja. Večernja zažara priziva novi vedar dan.
I baš kad ste stigli do Orlandovog stupa i podigli pogled prema gradskoj uri, dva zelenca, Maro i Baro udarili su po zvonu i označili puni sat. Zvono odzvanja skladno i objavljuje svome puku mir, upravo kao u Terezinoj pjesmi Kad zazvone dubrovačka zvona (snimljenoj u ne baš mirnim vremenima).
Tko je izlio slavna dubrovačka zvona?
Vratimo se u prošlost. Nekoliko stotina godina unatrag, u vrijeme kad je Dubrovačka Republika bila u punoj snazi, na kraj 15. i početak 16. stolječa. U Firenzi slikari poput Leonarda da Vincija, Rafaela, Tiziana i Michelangela stvaraju bezvremena remek-djela, Niccolo Machiavelli piše djelo Vladar - na koje se i danas često pozivamo - Ludovico Ariosto napisao je Bijesnog Orlanda u kojem opisuje viteške podvige i ljubavne jade viteza Orlanda. Aktivni su Marko Marulić u Splitu i Petar Hektorović na Hvaru. Petar Zoranić piše Planine, prvi hrvatski roman.
Za to vrijeme u svojoj ljevaonici jedan čovjek izlijeva zvono za dubrovačku gradsku uru. Taj čovjek zvao se Ivan Krstitelj Rabljanin. Rođen na Rabu oko 1470., službeno postaje građanin Dubrovačke Republike 1509. primanjem u trgovačku Bratovštinu sv. Antuna (Antunini).
Primanju u bratovštinu sigurno je pridonijelo to što je nekoliko godina ranije, 1506. salio veliko zvono za gradski zvonik. Zvono ima visinu i širinu 130 cm i teži nestvarne dvije tone. Nakon zvona, 1536. izlio je čuveni top nazvan Gušter. Stajao je na tvrđavi Lovrijenac i branio Dubrovnik od napada s mora sve do početka 19. stoljeća kad je, nakon propasti Napoleona, Dubrovnik pripao Austriji. Austrijanci su top htjeli premjestiti u Beč, te je tom prilikom pretpostavlja se pao u more. Pokušaji da ga se pronađe u dubrovačkom akvatoriju do sada nisu urodili plodom.
Iako za to nema čvrstih dokaza Ivan Krstitelj Rabljanin najvjerojatniji je tvorac i zelenaca Mara i Bara.
Kako je Ivan Krstitelj Rabljanini dobio posao u Dubrovniku?
Ivan Krstitelj Rabljanin podnio je molbu za prijem u službu u Dubrovačkoj Republici na mjesto ljevača topova i zvona. U molbi je naveo "da je svoj zanat iskušao u glavnim središtima i istaknutim zemljama", te da zna lijevati različite vrste topova. Kako bi to dokazao izlio je kolubrin, top dugačke i tanke cijevi, raširen u doba renesanse, velike preciznosti i relativno malog kalibra. Na topu je stajao lik svetog Vlaha i majstorov potpis Baptista (Krstitelj). Ovaj se top danas "čuva" u Vojnom muzeju u Beču.
Zanimljivo je da se u Austriji "čuva" i zvono koje je Ivan Krstitelj Rabljanin 1540. salio za rapsku katedralu. To zvono ima promjer 68 i visina 76 centimetara. Zvono je ukrašeno stiliziranim listovima i cvjetovima akanta ili tratorka, mediteranske biljke koja simbolizira besmrtnost. Listovi se isprepliću između likova Djevice Marije s Isusom, sv. Veronike, sv. Franje, sv. Ivana Krstitelja i sv. Jakova. Ovo zvono je vjerojatno posljednje koje je Ivan Krstitelj Rabljanin salio.
U Kladancu na Rabu pronađeni su ostaci ljevaonice za koju se pretpostavlja da je pripadala najvećem hrvatskom renesansnom ljevaču zvona i topova.
A sad se vratimo na Stradun, udahnimo i zahvalimo onima koji su stvorili ovakav Grad. Sačekajmo sljedeći puni sat i...
...nek' zazvone dubrovačka zvona!
Moglo bi te zanimati
“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak
T1 – znak mira na četiri kotača
Crkva sv. Duha iznad Baške bila je središte istoimene bratovštine
Biljka čije ime obećava zdravlje
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
“Tisuću Malih Briga”
Most koji je u najtežim trenucima povezao sjever i jug Hrvatske
Anića kuk – mitska stijena hrvatskog alpinizma
“Ja sam Dalmacija” – rečenica koja je obilježila jednu karijeru, jedan grad i jednu epohu
