Naslovna fotografija: preuzeta iz brošure Bribirski navlačak (Držislav Tadić)
Vežite se, polijećemo...
...otkrivamo baštinu, upoznajemo kulturu, istražujemo prirodne ljepote i donosimo mrvicu inženjerstva...
Koliko imate cipela u ormaru? Jeste li od onih koji imaju jedne, pa ih nose dok se ne raspadnu i eventualno još jedne, dvoje za kišu? Ili od onih koji će uvijek odvojiti nekoliko desetaka ili čak stotina eura za novi par.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Iako su prve cipele stare vjerojatno preko 4000 godina, cipele kakve danas znamo - dakle cipele koje su oblikom prilagođene desnoj i lijevoj nozi, počele su se izrađivati sredinom 19. stoljeća, točnije oko 1850. godine. Krajem 19. stoljeća napravljene su prve tenisice, bez kojih je danas život većine nas nezamisliv. Možda je iz današnje perspektive teško zamisliti, ali tek sredinom 20. stoljeća Christian Dior dizajnirao je prve štikle.
A mi ćemo se vratiti baš u to vrijeme, u sredinu 20 stoljeća, ali ne u Pariz i ne na modne piste. Ne u svijet glamura, nego u Bribir.
U to doba na krajnjem istoku Hrvatske, u Vukovaru, radi tvornica obuće Borovo. Osnovana 1931. kao tvornica Bata, nakon rata je nacionalizirana i preimenovana u Borovo. Doduše, proći će još dvadesetak godina prije nego što "izbace" svoje legendarne modele Borosane i Startasice. Sredinom 20. stoljeća uglavnom izrađuju radne cipele od gume, platna i kože.
U Bribiru se u to vrijeme izrađuju zadnji primjerci obuće koja je bila specifična baš za ovaj kraj, koja ga je održavala u životu i omogućavala da se kreće. To su bili bribirski navlački, specifična obuća karakteristična baš za Bribir i Vinodol. Izrađivali su se od ovčje vune koju je prvo trebalo pripremiti za pletenje.
Nakon šišanja ovaca, vuna se prala, čistila od nečistoća i mastila. Tako obrađeno ovčje runo se rasčešljavalo posebnim metalnim četkama kako bi se vlakna izravnala. Potom bi se vuna prela, pomoću preslice i vretena ispredala se vunena nit.
Od ovako pripremljene vune pleli su se navlački. Prsti i pete pleli su se "u duplo" da bi bili čvršći. Potplati su se krojili i izrađivali od gume ili nekog drugog izdržljivog materijala koji je bio dostupan. Zbog načina pripreme vune i pletenja, navlački su bili gotovo vodonepropusni.
Ova je obuća bila idealna za Vinodol. Lako se obuvala, dobro je pristajala uz nogu, a bila je dovoljno čvrsta za hod po bribirskom kršu.
Navlački su najčešće bili jednobojni, obično sivi ili crni. I baš takvi gotovo su nestali, iščezli iz upotrebe i sjećanja zajedno sa ženama koje su ih nosile i izrađivale. Da to ipak ne bude tako, pobrinula se Katica Dunato koja je putem "obrnutog inženjeringa" otkrila kako se izrađuju i kako se pletu, te za neka buduća vremena to znanje sačuvala u brošuri Bribirski navlačak.
A vi, da se vratimo na pitanje s početka priče, koliko pari cipela imate?
Pogledaj i ovo
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Moglo bi te zanimati
Anića kuk – mitska stijena hrvatskog alpinizma
“Ja sam Dalmacija” – rečenica koja je obilježila jednu karijeru, jedan grad i jednu epohu
Zoološki vrt na Marjanu – već je sto godina mjesto susreta s divljim životinjama i blagom
Černobilska tragedija – lekcije koje nismo naučili
Legendarni Fiat 600 – izravni predak popularnog “fiće”
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 2. dio
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Na riječki aerodrom slijetali su avioni na redovitoj liniji iz Toronta, a primio je i Boeing 767-300 ER s nogometašima Milana
Zašto je britanska kraljica Ana osnovala Društvo za zemljopisnu dužinu i obećala bogatu nagradu onome tko konstruira dovljno precizan sat?
