Od cvikanja karata i „motanja” na Kamenjaku do moderne četverosjedežnice
Na Platak. Kad bi autobus kretao s riječke Delte prema Platku kasnih sedamdesetih ili ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, bilo za zimskih praznika ili na školski izlet, putnici su u imali uvijek ista dva pitanja. Prvo je bilo hoće li „šole“ iz prve proći veliku serpentinu na Lujzijani, a druga je glasila: ima li na vrhu uopće snijega?
Odgovor na prvo pitanje ovisio je isključivo o milimetarskoj preciznosti vozača i čistoj sreći da iz suprotnog smjera ne naiđe drugo vozilo. Pravi inženjerski i vozački ispit počinjao je, zapravo, znatno ranije. Riječka dionica Lujzijane koncipirana je tako da odmah s morske razine kreće u strmi uspon, pa su prepuni Autotrolejevi autobusi disali „na škrge“ čim bi prošli Titov trg i krenuli uzbrdo prema Orehovici.
Nakrcani skijašima, i skijaškom opremom koja je virila na sve strane, stari bi autobusi bez turbopunjača počeli hroptati već na Banskim vratima. Brzina bi pala na svega 30 do 40 kilometara na sat, a buka u kabini bila je tolika da su putnici morali vikati kako bi se uopće čuli. No, kada bi autobus uspješno savladao tu prvu, najtežu dionicu, među skijašima bi zavladalo olakšanje. To je bio znak da je motor ispravan i da će bez problema stići do Platka.
Kako je „3. maj“ gradio radničko skijalište Platak
Nakon savladavanja uspona kroz Grobničko polje i čuvenog manevra „motanja na Kamenjaku“, putnike je čekao ulazak na samu pristupnu cestu prema Platku. U to je vrijeme taj devet kilometara dug šumski put s odvojka Lujzijane kod Gornjeg Jelenja bio toliko uzak da je mimoilaženje dva vozila nisu mogla mimoići.
Zbog toga je na snazi bio strogi jednosmjerni režim vožnje na sate: ujutro se vozilo isključivo prema gore, a u ranim popodnevnim satima promet se potpuno okretao za smjer prema dolje.
Zanimljiv je i povijesni kontekst same prometnice. Uređenje i asfaltiranje te ceste financirali su tadašnji riječki privredni giganti, među kojima je prednjačilo brodogradilište „3. maj“, uz podršku Rafinerije nafte i Luke Rijeka.
Iz današnje perspektive možda je teško objasniti zašto se profit, umjesto u menadžerske bonuse, slijevao u asfalt, no Platak je tada bio primarno zamišljen kao radnički sportsko-rekreacijski centar. Bio je to prostor namijenjen zdravlju i odmoru tisuća Riječana koji su svojim samodoprinosima doslovno izgradili infrastrukturu skijališta.
Čudo snježnog džepa: Iz kišne Rijeke u zimsku idilu
Tek kad bi autobus prošao i zadnje zavoje prije parkirališta podno Velikog doma, putnici bi dobili odgovor na svoje drugo pitanje. I dok su putem na travnatim zaravnima bile razbacane tek krpice snijega, pred skijašima bi, kao nekim čudom, bljesnuo Platak obučen u bogato, bijelo snježno ruho.
Ovaj fascinantan fenomen – da se s potpuno suhog Grobničkog polja u samo nekoliko kilometara ulazi u metar snijega – rezultat je jedinstvenog mikroklimatskog fenomena. Udaljen samo petnaestak kilometara zračne linije od mora, Platak se nalazi na više od 1100 metara nadmorske visine, zbog čega je tamo redovito 7 do 8 stupnjeva hladnije nego na riječkoj rivi.
Kada se topli, vlažni zrak s Jadrana naglo podigne uz strme primorske padine, on se hladi, kondenzira i stvara intenzivne, strogo lokalizirane snježne oborine. Okružena višim vrhovima poput Snježnika i Guslice koji je štite kao prirodni bedemi, ova visinska dolina funkcionira kao bazen hladnog zraka. U tom specifičnom „džepu“ snijeg se zadržava tjednima. Zbog toga Riječani imaju jedinstvenu privilegiju da se u istom danu mogu skijati na Platku i kupati u moru.
Robusna mehanika zlatnog doba: Od „cucaka“ do Tešnja
Iako je službena modernizacija skijališta počela 1966. godine postavljanjem prve vučnice na Radeševu, povijest skijanja na Platku znatno je starija. Ona seže u tridesete godine prošlog stoljeća kada se ovdje održavao Jadranski slalom (tada Jadranski kup). Natjecanja su održavana još od 1933. godine.
U to vrijeme nije bilo ni spomena o žičarama ili strojevima za tabanje snijega. Organizatori i vojska pripremali su stazu ručno, gazeći snijeg korak po korak, hodajući na skijama gore-dolje čitavom njezinom dužinom.
Natjecatelji su se na start penjali pješice, noseći tešku drvenu opremu na leđima ili se uspinjući „cik-cak“ korakom. Za uspon su na skije montirali krznene trake, takozvane „cucke“ koji su sprječavali klizanje unatrag. Zbog tog iscrpljujućeg uspona, u počecima natjecanja vozila se samo jedna utrka.
Robusna mehanika zlatnog doba: Od metalnih kliješta do Tešnja
Zlatno doba modernog Platka započelo je 60-ih godina 20. stljeća kad je izgrađen sustav vučnica na Tešnju. U vremenu prije elektronike, sve se oslanjalo na robusnu i čistu mehaniku. Masivni trofazni elektromotori okretali su goleme čelične koloture, dok su se promjene u napetosti sajle pod teretom skijaša rješavale gravitacijskim utezima – betonskim blokovima teškim nekoliko tona koji su visjeli u posebnim tornjevima i mehanički kompenzirali rastezanje užeta.
Umjesto današnjih digitalnih prolaza i beskontaktnih kartica, skijaši su kupovali papirnate blokove za deset vožnji. Na dnu svake vučnice stajali bi radnici koji bi skijašima ručno, posebnim metalnim kliještima “cvikali” po jedan broj za svaki uspon. Ponekad, pri kraju radnog vremena vučnice, znali su i propustiti skijaša, bez da mu ne “cvikaju” kartu. Uz digitalne čitače karata, danas je to nezamislivo.
Generacije skijaša pamte lvučnice Tešnje 1, 2 i 3. Unutarnji opružni bubnjevi trebali su izvlačenjem konopca ublažiti siloviti početni trzaj pri polasku. Ponekad bi mehanizam zakazao, a skijaš bi umjesto prema vrhu žičare poletio na leđa, dok bi skije odletjele u vis. Za razliku od “ozbiljnih” žičara „četvorka“ je bila jednostavni bebi lift s niskim prihvatom užeta. Na njoj su riječki klinci radili svoje prve skijaške korake.
Inženjerski napredak i nostalgija: Kamo je nestalo uzbuđenje?
Danas je Platak uhvatio korak s modernim skijalištima. Staru, nepredvidivu jednosmjernu cestu zamijenila je široka dvosmjerna prometnica. Također, neizvjesnost koja je visila u zraku do samog dolaska na Platak, tj. pitanje ima li snijega, odagnali su moćni topovi za umjetni snijeg. Umjesto bučnih mehaničkih reduktora i ručnog dodavanja ledenih sidara na Tešnju (koji je nakon više od pola stoljeća rada nedavno povučen u mirovinu jer više nije mogao proći stroge sigurnosne ateste), skijaše na vrh Radeševa danas tiho i brzo prevozi moderna četverosjedežnica.
Ipak, iako se u tehnološkom smislu mnogo promijenilo, ono glavno ostalo je isto kako u vremenu robusnih čeličnih sajli, tako i u današnjoj, modernoj eri. To je luksuz spajanja mora i snijega, savladavanja najstrmijih staza ili učenje prvih skijaških koraka s jedinstvenim pogledom na Kvarner, Učku, Istru i kvarnerske otoke.
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Fotografije: Goran Zaborac
