Put u planine: Zavižan – 3. dio
Imala sam negdje dvije zgodne knjižice. Jedna je bila o oblacima, druga o livadskom cvijeću. Za razliku od velikih tabli, njih sam mogla staviti u džep hlača i njihov sadržaj konzultirati u svakom trenutku – iako je Sokrat tvrdio da kad knjigu nešto pitaš, knjiga šuti. Što bi tek rekao na poučne staze! Uglavnom, morat ću potražiti te knjižice i nositi ih sa sobom zajedno s kartama koje sam predano skupljala u očekivanju nekih drugih i drugačijih vremena, nekog drugačijeg života u kojem ću biti u mogućnosti obići sva ta magično privlačna mjesta.
Sakupljači magle, Zavižan i Teslina besplatna energija
Ispred planinarskog doma na Zavižanu u ograđenom prostoru postavljeni su skupocjeni mjerni instrumenti državne meteorološke postaje. S poučne table saznajem da se na državnim postajama podaci očitavaju svakoga sata. Na ostalima se očitavaju u osam sati ujutro, u dva sata popodne i u osam sati navečer, ako sam dobro zapamtila. Između svih instrumenata ističe se jedna pravokutna, okomito postavljena mrežica, nalik na one koje se kao zaštita od muha postavljaju na prozore. S poučne table saznajemo kakvo lijepo ime je nadjenuto toj mrežici – sakupljač magle.
S iste table saznajemo da se godišnja količina oborina udvostruči kada se mjeri s tom mrežicom. Dvije takve mreže površine pedesetak kvadrata dnevno bi mogle sakupiti nekoliko tisuća litara vode što je puno čak i prema mjerilima naših ljudskih neumjerenih potreba. I tada pomislim na Nikolu Teslu i čuđenje njegova financijera, bankara J. P. Morgana kad mu je veliki znanstvenik i još veći čovjek objasnio da želi stvoriti energetski sustav u kojem bi električna energija bila dostupna svima i potpuno besplatna za sve ljude ovog prebogatog planeta.
Pomislim na naše samoprozvane političke i poslovne elite koje bi s neskrivenim zadovoljstvom skupo prodavale ljudima vodu sakupljenu iz magle i koje bi na taj način potvrdile ono što već znam – to su prvoklasni prodavači magle.
Izbor velebitskih vrhova: Veliki Zavižan, Balinovac ili Vučjak?
Sjedili smo tako na drvenoj klupi ispred doma i pijuckali vrhunsko ličko pivo i razmišljali kamo ćemo, na koji vrh od onih nekoliko koji su se nudili. Veliki Zavižan, Balinovac, Vučjak… Kamo? Na Balinovcu smo bili u nekoliko navrata, jednom smo već bili na Velikom Zavižanu, a do Vučjaka je samo deset minuta. Doduše i kraj poučne meteorološke staze.
Nismo imali vremena za obići ih sve, a svaki od njih je lijep i na svoj način poseban. To je bila zaista teška odluka i činilo se da postaje sve teža sa svakim sljedećim gutljajem prvoklasnog piva. Izbor je bio težak jer kao da i nije bio za jedan vrh, već protiv svih ostalih.
Kada Zavižan pokaže zube: Susret s bijesom prirodnih sila
I, kao da su nam sami bogovi odlučili olakšati muke oko ovog nepoštenog izbora, nebo se zamračilo. Spustio se gust vodeni zastor, zatvorio je pogled i sakrio nedostižne, još uvijek zelene vrhove planina. Zeus je zasuo Zemlju munjama, onim istim munjama koje je veliki genij – kojeg su se u jednom trenutku ova zemlja i nacija sramile, Nikola Tesla, gospodar munja, želio ukrotiti u elektricitet koji se može iskoristiti za dobrobit čovječanstva.
Struja u munji iznosi oko 20 000 ampera. To je tisuću puta više nego što treba prosječnom kućanskom aparatu. A Zeus nije štedio. U svojim zlatnim sandalama neočekivanom lakoćom bacao ih je na Zemlju kao da mu je izvor nepresušan. U planinama je sve intenzivnije. Munje, gromovi, kiša, mirisi… Naš pohod spriječilo je nevrijeme.
Od velebitskih munja do himalajske oluje na Cho Oyu
A jednom, ne tako davno, tamo negdje daleko i visoko, u dalekoj zemlji koja kao da i ne pripada ovom planetu, pripadnice naše ženske ekspedicije na Cho Oyu (8201 mnm), šesti najviši vrh Himalaje i svijeta, vjerovale su jednoj mladoj znanstvenici koja im je iz udobnog laboratorija u Zagrebu poručila kako njezin model pokazuje da imaju točno tri sata da se popnu na vrh i spuste.
Nakon toga počinje oluja. Briljantna i pomalo smiona meteorologinja tom je prilikom jedina na svijetu točno procijenila kretanje vremena u najvišem planinskom masivu na Zemlji, omogućivši tako djevojkama, svojim prijateljicama da toga dana jedine stanu na vrh zastrašujuće planine. U tim trenucima, velikim za njihove živote, bile su jedine žive osobe na Zemlji koje su se zatekle na visini od preko osam tisuća metara, visini koja doslovno oduzima dah.
Čovjek na Zemlji: Zašto smo u planinama samo gosti?
Mi smo se sklonili u ograničenu udobnost planinarskog doma i s vrata promatrali neukrotivu snagu i bijes prirodnih sila na djelu. Mi ljudi ne pripadamo ovdje, mi smo samo gosti u planinama. Ovo je pravi dom medvjedima i vukovima, srnama i jelenima, kunama, zmijama i divljim mačkama. A mi… Kad bolje razmislim, čini mi se da mi ljudi uopće nismo sa Zemlje. Negdje nam je pretoplo, drugdje prehladno, ovdje previše vlažno, tamo previše suho… Tisućama godina već nastanjujemo ovaj lijepi planet s patološkom potrebom za sigurnošću, a samim tim i za nasilnim mijenjanjem prirodnog poretka stvari.
Gospodar munja promatrao nas je, zatočene u neznanju, prestrašene u institucionalnoj neslobodi – njegovo će vrijeme tek doći. Jednom…
Saznajte više o sakupljačima magle.
Fotografije: Goran Zaborac
E knjigu Put u planine možeš kupiti na linku:
Put u planine – naruči
Put u planine
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
