Fićo. Godinama se u mojoj obitelji od svih automobila priznavao jedino Citroën. Tako je bilo još od GS Pallasa koji su moji roditelji kupili davne 1976. godine i potom mjesecima čekali da doputuje ravno iz Francuske na riječko Krnjevo. Tako da ja, kad je trebalo donijeti odluku koji automobil kupiti, nisam dugo razmišljala. Izbor je, očekivano, pao na Citroëna.
Nakon godina vožnje u Citroënima, gdje je sve podređeno udobnosti, sudbina me posjela za upravljač legende. Za upravljač fiće. Spuštala sam se niz Vukovarsku ulicu u Rijeci. Na semaforu na dnu gorilo je crveno svjetlo, jasan i nedvosmislen znak da treba stati. OK, stisnem kočnicu i dogodi se – ništa. Fićo ide dalje. Stisnem jače, opet ništa. Automobil se kotrlja prema raskršću neovisno o mojoj namjeri da stane.
U trenutku shvaćam da ovaj auto nema servo kočnice, da ću ako želim stati morati zakočiti svom snagom i svom težinom i k tome u glavi vrtiti afirmacije: “ja stajem, ja stajem”.
Dobrodošli u Zastavu 750, vremenski stroj koji je generacije naučio što zapravo znači avantura putovanja.
Kad zakoni fizike odu na godišnji odmor
Kad se danas pakiramo za more, vjerojatno nam se i prtljažnik modernog SUV-a čini pretijesan. Pa na njegov krov postavljamo još i kutiju za stvari koje nisu nužne da budu pri ruci tijekom putovanja.
E pa, fićo je uspješno dokazao da su zakoni fizike u bivšoj državi bili tek puka tlapnja. U tu kutiju šibica na četiri kotača bez većih problema stala bi četveročlana obitelj sa svim stvarima. Doduše, na krovnom nosaču zavezani koferi u zavojima bi se opasno naginjali u stranu, a gajba Radenske i bijelog vina, zadnje što je moralo stati u auto, našli bi mjesto pod nogama suvozača.
Da prostor u fići ima magična svojstva, potvrdile su i cure iz poznatog opatijskog benda Cacadou Look. Priča se da su na svoju prvu gažu krenule upravo u fići. Kako su u njega uspjele stati njih četiri, njihovi koferi, gitare, pojačala i kompletan set bubnjeva, naravno i garderoba, to do danas ostaje misterij. Veći od tajne Bermudskog trokuta. Ali stigle su, i to sa stilom, ponosno prateći stope svog talijanskog dizajnerskog uzora o kojem smo već pisali u priči o legendarnom Fiatu 600.
By Petar Milošević – Vlastito djelo, CC BY-SA 3.0, https://commons.wikimedia.org/w/index.php?curid=14239191
Zimska služba iz Kragujevca: Zašto je fićo bio kralj Gorskog kotara?
Dok su se vlasnici tadašnjih “luksuznih” limuzina borili s prvim pahuljama i u gepeke očajnički ubacivali vreće s pijeskom ne bi li opteretili pogonsku osovinu, u Gorskom kotaru važila je mudrost: „Kad sve stane, fićo ide dalje.“
Gorani nisu pretjerivali. Fićo je bio toliko superioran jačim i boljim automobilima tog vremena zahvaljujući jednostavnoj fizici. Motor smješten straga pritiskao je pogonske kotače direktno u snijeg, osiguravajući izvrsno prianjanje. Sa svojih jedva 600 kilograma i uskim gumama koje su sjekle snijeg poput noža, fićo nije tonuo; on je doslovno lebdio preko neočišćenih, snijegom prekrivenih prometnica.
A ako bi nekim čudom i zapeo u nanosu, problem se rješavao bez vučne službe. Dvojica jačih putnika bi izašla, primila fiću za branike, premjestila ga pola metra u stranu i vožnja bi se nastavila.
Koliko je zapravo bio moćan na zimskom terenu dokazuje i činjenica da je fićo bio zvijezda lokalnih natjecanja u skijeringu. Za one koji ne znaju radi se o ludom zimskom sportu u kojem vozilo vuče skijaša na užetu. Dok bi moderniji i snažniji auti samo nemoćno šlajfali u mjestu, maleni fićo bi bez problema zagrizao snijeg, povukao skijaša iza sebe i priredio spektakl za pamćenje. Urednik ovog portala bio je redoviti sudionik tih natjecanja, a često je upravo zahvaljujući fići i podigao pehar pobjednika.
Fićo: Napredno hlađenje motora komadom žice
Vožnja fićom ljeti zahtijevala je posebne inženjerske vještine. Hlađenje motora je radilo na principu čiste mehanike. Drvena letvica bi se podmetnula pod poklopac motora i tako bi se osigurao cirkuliranje zraka oko motora. To je bio jedini način da se mašina ne pregrije dok se penjete Lujzijanom iz Rijeke prema Gornjem Jelenju ili osvajate velebitske prijevoje.
Zimi je pak vožnja nudila suprotan ekstrem: grijanje je bilo u domeni znanstvene fantastike, pa je standardna oprema uključivala rukavice za vozača i plastični strugač kojim se led čistio s unutarnje strane vjetrobranskog stakla.
No, najveća ljepota ovog automobila bila je u tome što je svatko bio mehaničar. Ako bi nešto pošlo po zlu na putu do mora nisu vam trebali računalna dijagnostika ni ovlašteni servisi. Sve što je prosječan putnik morao imati u pretincu bile su kombinirke, komad žice (za ponovno spajanje auspuha) i jedna najlon čarapa. Pukne klinasti remen, a u blizini nema servisa? Nema problema, posudiš čarapu od suputnice, vežeš je oko remenice i fićo vozi dalje.
Osjećaj opasnosti pri 60 na sat
Današnji automobili nas potpuno izoliraju od ceste. U njima ne osjećate ni brzinu ni podlogu. U fići je, s druge strane, kontakt s cestom bio toliko izravan da ste preko volana mogli točno procijeniti jeste li prešli preko kamenčića, grančice ili kovanice od pet para.
Iako je na njegovu okruglom brzinomjeru ponosno stajala brojka 120, ta je oznaka bila tek plod dizajnerskog optimizma. Nitko nikada u stvarnom životu nije uspio natjerati fiću do te brzine. On je, doduše, pri 60 kilometara na sat pružao nevjerojatan, nepatvoreni osjećaj adrenalina i brzine.
No, unatoč svim svojim mušicama i tehničkim nedorečenostima, fićo je bio nevjerojatno pouzdan suputnik koji je obilježio mnoga djetinjstva i prve mladenačke slobode na ovim prostorima.
Prava tajna njegovoj uspjeha skrivala se u tome što je bio cjenovno dostupan. Bio je to automobil koji si je svaka prosječna obitelj mogla priuštiti, i to bez da se veže ropskim kreditima na pet ili sedam godina.
A kako je završila moja Citroën-Fićo avantura? Taman kad sam stisnula kočnicu dovoljno jako da on stane na semaforu, ali i da me uhvati grč u listu, na semaforu se upalilo zeleno svjetlo. Nije bilo vremena za razmišljanje, trebalo je odmah stisnuti gas doslovno do daske kako bi fićo uopće shvatio da moramo krenuti.
Možda nema hidrauliku, ali jedno mu se mora priznati: vožnja u njemu se ne zaboravlja.
Na naslovnoj fotografiji: Goran Zaborac sprema se za utrku u skijeringu sa svojim fićom – iz obiteljske arhive
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Pročitaj i ovo
