Ako pogledamo unatrag, u prošlost, vidjet ćemo da su nam naši preci ovdje na Kvarneru i duž Dalmacije, u Istri i na otocima u naslijeđe ostavili ustrajnost, domišljatost i - gromače.
Negdje obnovljene ili očuvane, drugdje napuštene, urušene i obrasle, ali posvuda uočljive, gromače su posvuda. Protežu se stotinama kilometara, odjeljujući jednu livadu od druge, pašnjak od puta, vrtić od vinograda. Građene najjednostavnijom tehnikom - slaganja neklesanog kamena jedan na drugi, bez vezivnog materjiala, široke i ne previše visoke čini se da traju oduvijek i da su neuništive. Gdje god je bilo kamena, a ovdje ga ima u izobilju, zajedno s ljudima i njihovim nastambama rasle su gromače.
Kako su nastale gromače?
Kad ih danas pogledamo, može nam se učiniti da teku nesuvislo. Međutim, u vrijeme kad su nastajale nije se išlo u dućan za svaku sitnicu, već se hrana uzgajala doma, u oskudnim vrtovima. Kućanstva su držala blago, mahom ovce i koze, koje je trebalo sočnu ispašu. Gromače nisu samo dijelile parcele kako bi ljudi mogli upravljati ispašom i znati koji komadić zemlje je čiji, već su rezultat potrebe da se tlo očisti od kamena. Naročito od manjeg kamena koje nije bilo pogodno za klesanje i gradnju nastambi. Ustrajnim radom, ljudi su tijekom dugog vremena, micali kamenje s tla i slagali ga u hrpama na rubove parcela. Tako su nizali gromače.
U pravilu su one s obje strane omeđene većim kamenom, a iznutra ispunjene manjim, nekorisnim. Ponekad se nisu gradile kao rubovi, nego kao jednostavne hrpe. Ali ideja je uvijek bila ista - oteti kršu komadić zemlje za vrt, vinograd ili za ispašu za blago.
Gromače nisu samo međe ili hrpe beživotnog kamena. One su - na užas nas koji ih se bez razloga bojimo - savršeno sklonište za zmije, guštere, paukove i druge kukce, pa i biljke koje vole suho tlo. Nerijetko iz gromače raste ostruga na kojoj se sredinom ljeta zacrne slasne bobice kupine, a pored njih razbarušeni i bodljikavi grmići šparoga. U predjelima u kojima se još očuvalo ovčarstvo, ljeti je njihova sjena jedini zaklon ovcama i janjadi od užeglog sunca.
Podzidi ili terase - najbliži srodnici gromača
U Primorju, Dalmaciji i na otocima, nerijetko se tlo strmo spušta prema moru ili rijetkom polju, poput onog u Vinodolu. Na takvim terenima, naši su se domišljati preci dosjetili kako sačuvati zemlju od erozije i kako i od njih napraviti malene plodne oazice gradnjom podzida. Podzidi su vrsta suhozida kojima je namjena jednostavna - pretvoriti strme i neupotrebljive padine u plodne terase. Kao i gromače i podzidi se rade od neklesanog kamena i bez vezivnog materijala. Međutim, grade se od većeg kamena nego gromače, a njihova stabilnost i čvrstoća postiže se naginjanjem zida prema padini, te postavljanjem sloja manjeg kamenja koji služi za drenažu. To im osigurava dugovječnost i omogućuje da izdrže golem pritisak zemlje i vlage koja se stvara iza njih.
Jedni od najpoznatijih podzida u Hrvatskoj vjerojatno su Bakarski prezidi, takozvani Takali. U njima se - nakon revitalizacije koju je potaknula Poljoprivredna zadruga Dolčina iz Praputnjaka 2002. - uzgaja autohtona sorta vinove loze belina. Da, od nje se radi poznati pjenušac novog naziva Stara bakarska vodica.
Nematerijalna kulturna baština čovječanstva
Vrijednost suhozida prepoznao je i UNESCO, te je umijeće gradnje suhozida uvrstilo na popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Ovo priznanje dijeli nekoliko mediteranskih zemalja, uključujući Hrvatsku. Time se pokušava zaštititi i sačuvati znanje koje se generacijama prenosilo "s koljena na koljeno".
U Hrvatskoj postoje pojednici i udruge, entuzijasti i profesionalci koji ovo znanje nastoje obnoviti, proširiti i popularizirati, vodeći se mišlju da ako na ištatebamo biti ponosni, neka to bude ono što su nam ostavili preci: domišljatost, marljivost i gromače.
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
