Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
Ali Cher nije pas koji odustaje, tako da, na svu sreću, ni ja nisam odustala od vrha Bjelolasice, a zapravo mi se čini da na neki simboličan način nisam odustala od sebe.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
O fraktalima i postanku
Paprat je jedna od meni najdražih biljaka, a na putu prema vrhu Bjelolasice ima je dosta. Jednostavna i čarobna, prabiljka koja je još u ona davna vremena, ona nevažna vremena prije no što je stvorena ljudska vrsta, još je tada odlučila ostati ovdje na Zemlji i vidjeti što će se to događati s ovim divnim planetom. Vidjela je poplave, vidjela je suše, vidjela je neprekidnu igru lovaca i lovine, igru koju smo prihvatili silaskom u ovaj skučeni trodimenzionalni svijet. Vidjela je vlakove, automobile i avione. Ali, kao ni mene, ništa je nije moglo pripremiti za Iphon, Ipod, Smartphon, Playstation, tablet i nebrojena druga mikro i nano čuda. Reći zašto volim paprat jednako mi je nemoguće kao reći zašto volim planine - tako da mi propada pomalo jadan pokušaj da očaranost planinama objasnim ljubavlju prema paprati. Jedino što mogu reći jest to da me zadivljuje njezina fraktalna struktura, čak mi se čini da postoji jednostavna rekurzivna jednadžba koja će uz odgovarajuće početne uvjete dovesti do iscrtavanja prilično vjernog crteža ove na prvi pogled neugledne grančice na zaslonu računala. Paprat je prozor kako u pradavnu prošlost našeg planeta, tako i u fraktalnu prirodu stvarnosti, i možda baš u tome leži snaga njezine neodoljive, hipnotičke privlačnosti.
List paprati identičan je svakoj resici na svome rubu, a ova je pak slična svakoj resici na svome rubu. Dalje ne znam jer je to znanje omeđeno vidom, dakle osjetilima, a prava priroda fraktala može se spoznati samo dubokim fokusiranjem i umovanjem koje neki hrabro nazivaju meditacijom.
Gledam mnoštvo drugih biljaka kojima ne znam ime, naizgled jednakih, ali zapravo tek vrlo sličnih. Razmišljam gdje su pohranjene sve te informacije o njima. Kako ova mala sjemenka zna da mora nalikovati na list palme, a ona druga će biti krhka travčica? Znam što će reći znanstvenici, reći će da je to određeno njihovom DNK strukturom. Ali da je samo to u pitanju, zar ne bi bile sve jednake. Svi listovi palme bili bi jednaki, svi grmovi paprati, svi njezini listovi, svi cvjetovi lincure i arnike, svaki listić origana prepun mirisnoga ulja, sve bi bilo jednako, baš kao što su jednake one jadne, prevarene, genetski modificirane biljke nasilno zasijane u nepreglednim stupcima i redovima. A moje oči govore mi o različitosti. I tada razmišljam o onom nepromjenjivom, onome što egzistira onkraj svijeta dokučivog našim osjetilima. I mislim, ako postoje jednadžbe prema kojima je Bog stvarao svijet, ako one postoje, onda su jednostavne, kako bi ih razumjela i najskromnija biljka i najtvrđi kamen. Zapravo, čini mi se da mora biti samo jedna jednadžba, jedna ista za sve, jedna čijim je neprekidnim ponavljanjem - uz male promjene početnih uvjeta - nastalo sve vidljivo. I to mi nalikuje na umjetnost jedne moje školske kolegice koja je, čini se, u svom neobično senzibilnom, umjetničkom umu nekako naslutila pravu prirodu stvarnosti. Ponavljajući jedan te isti oblik, uz tek neznatne varijacije, ona ne prikazuje školjku, već ideju školjke, jednako kao što svaki mali grm paprati u sebi sadrži ideju onoga nepromjenjivog i nedjeljivog. Ideju koja izmiče osjetilima, a koju se može dokučiti tek u rijetkim trenucima one gore spomenute, žuđene tišine.
Zbog velike vrućine zrak je titrao. Zelena daljina iščezavala je u plavkastoj izmaglici. Svejedno, neka je magična vibracija zatitrala i svijet je, gledan s najviše planine Gorskoga kotara, postao prekrasno smislen. Život se sabio u trenutak koji se razlio u bezvremenost.
Mogu eliminirati i pogled s vrha. To definitivno nije razlog zbog kojeg idem u planine.
E knjigu Put u planine možeš kupiti na linku:
Put u planine - naruči
Put u planine
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
