Tornjak. Kad se čovjek vrati s puta, tko mu se najviše razveseli? Na ovo pitanje vjerojatno će većina nas odgovoriti - pas. Ne samo da će reći, nego se u virtualnom svijetu svako toliko pojavi video koji slavi veze između ljudi i njihovih ljubimaca. Netko se vrati odnekuda, a pas od sreće ne zna što bi. Pa skače, pa maše repom tako jako da sam sebe udara po njušci, pa cvili i pjeva. Dirljivi prizori koji će mnogima izmamiti osmijeh i ispuniti srce srećom.
Međutim, što ako je taj pas Cher? Križani tornjak.
Moram reći križani tornjak jer naša Cher nije kupljena, niti dobivena od uzgajivača. Nije imala papire i nitko živ nije znao tko su joj roditelji u prethodnih nekoliko generacija. Slutnje koje smo imali, a koje su se na ovaj ili onaj način pokazale točnima govorile su da joj je mama bila tornjakica koja je čuvala stado ovaca ovdje u Vinodolu.
Drugih naznaka nismo imali. Osim njezinog karaktera za koji je trener rekao da je pravi tornjački. Ne samo to, nego je sve ono što smo kod nje vidjeli kao odstupanje od čistokrvnih tornjaka objasnio činjenicom da su tornjaci nastali u planini, a ne u salonima i da su nekada davno ili ne tako davno izgledali više kao ona, a manje kao moderni prvaci.
Koji su meni prekrasni, ali ne ljepši od nje.
Put u Orlando i kućni protesti tornjaka
Dogodilo se jednom da smo Goran i ja na desetak dana morali ići u Ameriku, točnije u Orlando na Floridi. Nismo baš morali, ali smo htjeli. Naš dugometražni dokumentarni film Revolucija, naime ušao je u službenu konkurenciju Freethought Film Festivala, te smo dobili poziv od organizatora da prisustvujemo festivalu.
Tko od vas to ne bi prihvatio?
Cher nam je više puta već dala do znanja da ne voli kad odemo nekamo bez nje. Kako nije nikako mogla predvidjeti koliko ćemo izbivati iz kuće, tako je protestirala čak i kad bismo otišli "samo do dućana" ili "samo na posao" ili "samo na pet minuta" nekamo. Protesti su se nekad ogledali u pojedenim, a ako bismo imali sreće u porazbacanim stvarima.
Jednom je pojela svoju knjižicu. Doduše, to je bilo jer nije bila zadovoljna slikom. Jednom jedan ispit iz matematike koji je izvukla iz hrpe. U svoju obranu rekla je da je ispit tako i tako bio loš i da je kandidat ostvario ravno nula bodova.
🐾 Želite još priča o našoj osebujnoj tornjakici? Knjigu "To nije pas, to je Cher!" možete naručiti izravno na LINKU. Unesite dašak njezine čarolije u svoj dom!
Pojela je naslovnu stranu jedne knjige iz knjižnice. OK, za to sam sama kriva, Naime, prije nego sam izašla, a izašla sam u zadnji čas budući da se nikako nisam mogla odvojiti od knjige. Pomislila sam, možda čak i izgovorila na glas, da bih voljela imati tu knjigu. Pa sam kasnije za knjižnicu kupila novu, a sebi zadržala primjerak bez naslovnice. Ironično, kad sam je drugi put krenula čitati bila mi je - dosadna.
Kad smo se spremali u Ameriku, Cher je ostala doma s mojoj mamom koju je obožavala. Ne samo da ju je obožavala i pjevala kad bi je spazila, nego je moja mama bila jedina osoba koju bi Cher poslušala. Ne uvijek, ali ipak jedina.
Povratak u Jargovo: Zvijezde, svemirsko smeće, tornjak i tišina
Vratili smo se nakon otprilike dva tjedna. Kasno navečer. Već je bilo prošlo i jedanaest sati. Jargovo je spavalo. Ulične lampe osvjetljavale su djeliće ceste, ali veći dio sela bio je u mraku. Tišinu bi prelomio samo udaljeni lavež iz susjednih zaselaka. A zvijezde, zvijezde su tako sjale i treperile kao da su blizu i kao da ih mogu dohvatiti.
Visoko kao da vozi izmađu njih proletio bi poneki avion, zasvijetlilo bi nešto, pa se nakon svega nekoliko trenutka ugasilo. To nešto za što bi lijepo bilo misliti da je poruka iz svemirskih dubina, ali je vjerojatnije svemirsko smeće koje je na trenutak obasjalo sunce.
Tek što smo ušli u Jargovo, kroz spušteni prozor, čulo se njezino cvrčanje.
Ma tko se to nama veseli, pomislila sam.
Cvrčanje je bilo sve jače i jače, prelazilo bi u pjesmu, pa u cvilež, tek da se opet vrati u cvrčanje. Cher naša!
Ostavili smo torbe u autu kako bismo čim prije došli do našeg psa koji nam se toliko veseli. Sa svoje strane, Cher je dotrčala do dvorišnih vrata, skočila na njih, zagrebla snažnim šapama po drvenim dijelovima te mi se činilo da će ih od nestrpljenja da nas vidi, da će ih razvaliti.
E, da taj pas nije tornjak!
Čim smo otrvorili vrata, cvrčanje je prestalo, a čini se da je nestalo i oduševljenje da nas vidi. Umjesto k nama, Cher je projurila pored nas, provukla se vješto i gipko kroz uzak prostor koji joj je ostao između vrata, zida i nas. I....
...nestala.
U mraku.
Je li to bio odgoj ili genetika radnog tornjaka?
Čulo se kuda trči, gdje zastaje, gdje njuši. Na trenutke bi ušetala u osvijetljene dijelove ceste, tada bi na zelenkastoj svjetlosti bljesnuo rep koji je držala visoko u zraku. Kitnjast i savinut prema leđima.
Nakon toga više nismo vidjeli ništa. Ni vidjeli ni čuli. Sve dok nekih sat, sat i pol kasnije Cher nije pokucala na vrata. Već je bila prošla ponoć, ali nama se zbog vremenske razlike između Orlanda i Jargova sve činilo kao jedan jedini predugačak dan.
No, to što se vratila ne znači i da nam je prišla. Ne, demonstrativno je otišla u najudaljeniji kut i čekala da se maknemo s kauča, pa se onda, tiho i bez pogleda, smjestila na njemu. Odbijala je komunikaciju sve do sljedeće večeri. Tek tada je popustila i prišla.
Morala vam je dati do znanja da se ne slaže s tim da ste je ostavili - objasnio nam je trener. Onaj isti koji je rekao da je Cher više nalik na radne tornjaka i da obožava njihov karakter i inteligenciju.
A ja ni sada ne znam jesmo li negdje pogriješili u njezinom odgoju ili jednostavno nismo imali šanse protiv genetike.
Zanima Vas što nam je Cher još "skuhala"?
Ako ste se prepoznali u ovim "tornjačkim mukama" ili jednostavno želite doznati više o našem životu s genijalnom, tvrdoglavom ljepoticom Cher, sve njezine avanture skupila sam na jedno mjesto.
➡️ [KLIKNITE OVDJE I NARUČITE KNJIGU „TO NIJE PAS, TO JE CHER!“]
i osigurajte si dozu smijeha i ljubavi prema psima!
