Uspon na Klek: Tamo gdje se matematika susreće s vješticama i Regočem
Klek. Toliko sam ga puta gledala dok sam se vozila prema Zagrebu za vrijeme poslijediplomskog studija iz matematike. Izgledao je visok i nadmoćan nad dolinom ponad koje se kočilo njegovo polegnuto kameno tijelo. Netko mi je rekao da je to kraljević Marko, onaj kraljević iz onih priča koje sam bez nekog pretjeranog razumijevanja učila dok sam još bila u osnovnoj školi i koje su ostale samo kao mutni oblačići nejasnog sjećanja. Ali meni se ipak činilo da je to Regoč legao da malo odmori na suncu, umoran od mračnih dubina Legengrada.
Brzi bijeg prema planini Klek i susret s legendama
Bilo kako bilo, bila je srijeda popodne i mi nismo uspjeli smisliti ništa pametnije, a Klek je bio dovoljno blizu, pa smo na brzinu ubacili nekoliko neophodnih stvari u ruksak, sjeli u auto i krenuli u susret vješticama.
Moj dragi Zabo zna spomenuti da bi mene prije stotinjak godina zapalili kao vješticu, samo kad ne bih imala puno više od 45 kila, jer ponekad poželim parkirno mjesto usred prepunog parkirališta i nekim čudom ono se stvori pred našim očima. Nisam sigurna jesu li jadne žene u ta mračna vremena skončavale zbog tako nevažnih stvari kao što su parkirna mjesta, ali izrazito mi je drago da je s tom praksom gotovo.
1182 metra nad morem. Kameni, uspavani div koji zrači neobičnom toplinom, baš poput bajki Ivane Brlić Mažuranić u kojima sam nekad uživala, a koje sam na svoju veliku radost sasvim slučajno ponovno otkrila jednog običnog prijepodneva u Ogulinu. Sunce Djever sjalo je nad našim glavama, ali nije bilo prevruće, pa smo na uspon krenuli samo s fotoaparatom. Nismo čak ponijeli niti vodu za Cher.
Helikopter i Klek
Prodorni zvuk moćnih elisa parao je tišinu šume koja se već polako spremala za zimski počinak. Njegov metalni trup povremeno bi bljesnuo obasjan sunčevim zrakama. Helikopter je nestao stopivši se s plavetnilom neba bez ijednog oblačka i ostao bi samo onaj parajući zvuk. Onda bi iznenada poput neke nemani koja izmiče pogledu izronio iz istog tog plavetnila kao da izranja iz dubina oceana. Igrao se s nama te djetinje igre skrivača i samo je zvuk otkrivao njegovu stalnu prisutnost. Možda traže nas, rekla sam hvatajući dah na strmoj stazi. Iz nekog razloga planinarske staze postale su mi strahovito strme.
Srce je jedini organ koji čitav život mora govoriti da. Moje srce kao da govori da malo sporije nego prije i čini se da između svaka dva udarca bira između da i ne. Kako nisam liječnik, nisam znala što je uzrok tome, jer su sve pretrage na koje sam poslušno išla, čekajući strpljivo u predugim redovima, pokazivale da je sa mnom sve u redu.
Uspon na Klek: U carstvu magije i nepoznatog
Tek kad sam počela zahvaljivati na svome zdravlju, nekim neobičnim kanalima do mene je došla spoznaja o pravom uzroku mojih problema i sada ih konačno mogu početi rješavati. Možda je i to otkriće došlo posredovanjem neke znanstvenicima nepoznate sile ovladavanje kojom bi se prije stotinjak godina moglo ugroziti i sam život osobe.
Ne, ne traže nas, tek smo krenuli, odvratio je Zabo smireno i racionalno. Ali njegov odgovor nije me pokolebao.
Možda smo upali u vremensku petlju i nama se čini da smo tek krenuli, a u stvari nas nema već danima, nastavila sam prisjećajući se nesretnih supružnika Betty i Barneya Hilla o čijem sam prekinutom putovanju iz Kanade u Portsmouth čitala u istoimenoj, neobično napetoj knjizi1. Prema Einsteinovoj općoj teoriji relativnosti vrijeme se, jednako kao i prostor, pod utjecajem gravitacije može uviti u sebe i nama se čini da je protekao tek trenutak, a u stvari protekli su sati, dani…
Male magije moderne svakodnevice
Otmice, nerazriješeni misteriji, neobične pojave, neobjašnjive sile, ništa od toga. Moj Zabo ne voli načinjati ove teme kada se nalazi u šumi, okružen drvećem i mnoštvom zvukova, a ja se pravim da me to zabavlja sve dok nešto ne šušne, nešto što izmiče mom vidu. Kao onda kad smo u pokušaju da popravimo katastrofalan doček jedne od novih godina, točno na moj rođendan, bili u prekrasno uređenoj drvenoj kućici koju šumari nazivaju Gospodska bajta, a koja je, okružena samo šumom, nekih sedam kilometara udaljena od Delnica.
Naša prijateljica Božena i ja čitavu smo se večer čudile svijeći koja nije htjela gorjeti ravno i uspravno, već se, usprkos svim poduzetim naporima, kao da nam želi šapatom priopćiti neku mračnu tajnu uporno naginjala prema nama. Izašle su tada na vidjelo sve one priče koje smo skupljali u zakutcima nesvjesnog, o neobjašnjivim događajima koji su se dogodile nekim poznatim i manje poznatim ljudima.
Klek je probudio priče skrivene u zakutcima podsvijesti
Poput komunikacije s mrtvim rođacima koja se odvijala na razini vrlo jasnih i nedvosmislenih simbola. Ili onih maštovitih opita koje smo Božena i ja u trenucima dokolice, dok smo obje bile nezaposlene; ona s petoro djece u školi, a ja sa friškom diplomom profesora matematike i informatike izvodile pod malom papirnatom piramidom čiji je kut prema osnovici iznosio onih čudesnih 51◦51”i u koju su bili ukodirani brojevi poput transcendentnog π i algebarskog Φ, omjera zlatnog reza. I sve je bilo dobro dok nismo trebali krenuti doma. Kad su Zabo i Duško ugasili agregat i kad je tama prekrila sve vidljivo, ostali su samo nezemaljski zvukovi, preuzbuđeno stanje svijesti i beskonačno dugi metri do automobila.
Nakon nekog vremena put je postao još strmiji, pa više nisam imala viška energije koji bih mogla usmjeriti na paranormalno. Helikopter je i dalje kružio nad našim glavama uranjajući i izranjajući iz plavetnila nebeskog oceana, vrijeme je teklo onako kako smo bili navikli – linearno, a uspavani Regoč čekao je okupan zlatnim zrakama sunca iznad doline koja se gušila u magli.
1John G. Fuller, Prekinuto putovanje, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1989.
.
Saznajte više o sakupljačima magle.
Fotografija: Modzzak / Wikimedia Commons / Javna domena (Dizajn naslovnice u Canvi: V1 Travel Corner)
E knjigu Put u planine možeš kupiti na linku:
Put u planine – naruči
Put u planine
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
