Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
Kad nema kompasa, čovjek se mora osloniti na sjećanje i neke rijetke putokaze. Kao i na dobre ljude koji su namjernike poput nas spremni uputiti na pravi put.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Poučne staze - meteorološka staza i botanički vrt
Poučne staze vjerojatno je netko postavio u dobroj namjeri da ljude, planinare, šetače i slučajne namjernike nečemu pouče na lak i zabavan način. Vjerojatno se o tome govori u školama kad se govori o terenskoj nastavi i učenju u prirodnom okruženju. Ali, zbog nekog razloga ja nisam u stanju zapamtiti podatke na šarenim, vedrim tablama. A zbog potpuno neučinkovitog vizualnog pamćenja nikada mi ne uspijeva zapamtiti slike na njima tako da im se, kao da sam zlatna ribica zarobljena u akvariju, uvijek iznova čudim. Zbog toga nečija dobra namjera na mene djeluje pomalo frustrirajuće i iskreno zavidim ljudima koji su u stanju pohraniti u pamćenju te zanimljive podatke, kako bi u pravom trenutku isukali neki budući razgovor o danoj temi i dodatno začinili začinom zanimljivosti. Pred tim ljudima ostajem nijema u svom nepamćenju i neznanju.
U svoje je doba Giordano Bruno bio, između ostalog, znamenit i po svom neobično dobrom pamćenju. Hvalio se kako je ovladao magijskim vještinama koje su mu omogućavale da zapamti neograničeno mnogo podataka. Time je na sebe privukao pažnju francuskog kralja Henrika III koji ga je pozvao na svoj dvor ne bi li i njemu otkrio neke od svojih tajnih vještina. Na svoju nesreću za njegove magijske tehnike zainteresirala se i Inkvizicija koja ga je naposljetku osudila na nezamislivo okrutnu smrt spaljivanjem na lomači. Oduvijek me fascinirala lakoća kojom su moćnici spremni mučiti one ispod sebe i izvrgavati ih najgorim mogućim patnjama, samo kako bi zadržali svoju imaginarnu moć.
Znamenita je Brunova rečenica kojom je, prema pričanju svjedoka, prokomentirao izricanje presude u siječnju 1600. godine: „Vi s većim strahom meni izričete ovu presudu nego što je ja primam...“ I tako je renesansa, jedno od najljepših i u svakom pogledu najplodonosnijih razdoblja u poznatoj povijesti ljudske vrste okončala upravo njegovim smaknućem na koje ga je u ime pravoga boga osudila onovremena crkva. Kao da u mojoj podsvijesti odjekuju prijetnje toga strašnog vremena, ja nisam u stanju upamtiti niti osnovne podatke, pa se s mukom prisjećam dana kad sam išla u školu i mrzila jedan potencijalno tako zanimljiv predmet kao što je zemljopis, zbog onih nepreglednih brojki koje je trebalo memorirati - koliko dotična država, u kojoj nikada nisam bila, proizvodi kaučukovca, kakaa, sirove nafte i sličnih čuda, koliko ima stanovnika njezin glavni grad i koje su vjeroispovijesti, koliko proizvodi električne struje i koliko je uvozi...
U svakom pogledu Velebit je moćna planina. Izdignut nad morem prirodna je barijera između visoravni na kojoj se smjestila Lika i mora. Čitav njegov hrbat i čitave padine odišu neukrotivom snagom. Kad ga se onako ogoljenog gleda s mora djeluje primamljivo zbog svoje brutalne divljine. I sjetim se priče koju smo kao djeca učili o Mlečanima koji su posjekli šumu na tim vrletnim padinama, kako bi izgradili svoje brodove na kojima su okovani veslali nesretni hrvatski galijoti.
Pokle su me prikovali zlizane za ove daski,
ja nisam već doma videl, nit sam svoje zagledal majki
(· · ·)
more more sinje1.
Zabo i ja šetali smo prije par godina Venecijom za koju kažu da je izgrađena na drvetu s Velebita. Neposredno prije nas jedan je naš poznanik na Trgu Svetog Marka na romantičan način zaprosio svoju tadašnju djevojku. Zabo i ja na istom smo trgu ostali potpuno pribrani i sačuvali naše živote od meni neshvatljivog pravnog, birokratskog vezivanja. I ne mogu a da se ne sjetim kako smo učili da su Mlečani bili zločesti jer su, eto, ukrali šumu nama Hrvatima, s našeg, hrvatskog Velebita i mogu samo nezainteresirano odmahnuti rukom na to. Čovjek ne treba biti osobito pametan niti prosvijetljen da razumije kako mi, nitko od nas ne posjeduje Velebit, mi smo samo usputni, slučajni, brzi prolaznici u njegovoj vječnosti, nešto poput smetnje, neugodnog šuma u njegovu miru.
Jedna se tabla na meteorološkoj poučnoj stazi o vremenskim ćudima Velebita istaknula svojom zanimljivošću. Prikazivala je položaj ove hrvatske planine kroz stotine tisuća godina tijekom kojih su tektonske ploče - poput magnetne igle u mom kompasu - polako plutale žitkom, užarenom masom koju znalci nazivaju astenosferom. I tada mi postane jasno da to što smo mi, Hrvati ovdje 'od stoljeća sedmog' Velebitu ne znači ništa, jer on vrijeme mjeri nekim drugim, a ne ljudskim godinama.
Od parkirališta vodile su dvije poučne staze - botanički vrt i meteorološka poučna staza. Volim biljke, ali nisam željela riskirati da ugrozim svoje dobro raspoloženje nemogućnošću pamćenja njihovih latinskih imena, staništa, doba cvatnje ili ljekovitih svojstava. Volim gledati biljke, volim upijati njihovu energiju, volim učiti od njih o preživljavanju u najsurovijim uvjetima. Ponekad volim i razgovarati s njima iako moram priznati da je to uglavnom jednosmjerna komunikacija jer još uvijek nisam sposobna čuti njihove tanahne glasove. Poput slijepog budističkog redovnika koji je svog učenika upozorio da za njega nema naprednijih vježbi budući da nije čuo kako vrišti trava. Osobito volim okrugle vlati planinske trave. Volim sve to, ali latinske nazive ne volim. To me podsjeća na one drvene školske klupe u kojima sam bila prisiljena mirno sjediti dok su nastavnici u najboljoj namjeri, ali i u najboljoj maniri pruskih diktatora pokušavali moj mozak organizirati u uredne pretince, po jedan za svaki školski predmet - jedan za hrvatski, jedan za matematiku, jedan za biologiju... a moj jadni mozak vrištao je tada, kao i sada - sloboda, sloboda, sloboda!!!
Zato sam krenula meteorološkom poučnom stazom. Biljkama ću pokloniti dužnu pažnju i bez organiziranog puta, pomislila sam. Meteorološka staza imala je 17 ploča i za njezin obilazak bilo je potrebno pola sata, barem je tako pisalo na njenom početku. Kraj se nalazio na vrhu Vučjak, desetak minuta udaljenom od planinarskog doma. I opet je krenulo sve u jednu kašu - visoki oblaci, niski oblaci, poluvisoki ili poluniski oblaci (ili sam nešto pomiješala), munje, vjetrovi, količina oborina, broj sunčanih dana... Da, zapamtila sam kako su svi vjetrovi jači u planinama nego u nizini, svi osim bure. Bura jedina ojača dok se strmoglavljuje niz padine prema moru gdje dostiže svoje najveće brzine i najjače udare. Kad smo bili u školi jedrenja, instruktor nas je najozbiljnije upozorio - kad jedri bura, nemojte vi! Zapamtila sam još nekoliko podataka koje ću izvući iz jednog od pretinaca sjećanja u trenutku kada nekoga bude trebalo impresionirati. Za svaki slučaj pazit ću da to ne bude Zabotov rođak Boris koji je na PMF-u Sveučilišta u Zagrebu završio upravo studij meteorologije.
Imala sam negdje dvije zgodne knjižice. Jedna je bila o oblacima, druga o livadskom cvijeću. Za razliku od velikih tabli, njih sam mogla staviti u džep hlača i njihov sadržaj konzultirati u svakom trenutku - iako je Sokrat tvrdio da kad knjigu nešto pitaš, knjiga šuti. Što bi tek rekao na poučne staze! Uglavnom, morat ću potražiti te knjižice i nositi ih sa sobom zajedno s kartama koje sam predano skupljala u očekivanju nekih drugih i drugačijih vremena, nekog drugačijeg života u kojem ću biti u mogućnosti obići sva ta magično privlačna mjesta.
E knjigu Put u planine možeš kupiti na linku:
Put u planine - naruči
Put u planine
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
- Vladimir Nazor, Galiotova pesen ↩︎
