U Trst se obavezno išlo prije početka školske godine. Nakon toga jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca. Kupovalo se svašta – traperice “original” Levi’s s Ponte Rossa, tenisice, pribor za školu, drvene bojice, flomastere, tempere… Onda kava – i to ne samo onih godina kad je kod nas nije bilo nego uvijek jer je talijanska bila bolja, pa deterdžent za robu, šampon za kosu i puder Borotalco. Nekad čak i WC papir.
Iz Trsta se nije vraćalo bez Coca-cole u limenkama, žvakaćih guma Brooklyn i Big Babol jer je kod nas bilo samo bazooka, a od njih se nije dalo napraviti velike balone. Obavezno Nutella iako je Eurocrem i tada i sada i uvijek bio bolji.
Postani pretplatnik i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Granica
Dok se kupovalo, vrećice bi se nehajno bacale u bunker. Međutim, prije granice sve je to trebalo presložiti tako da na vrhu nikako ne bude ništa vrijedno. Na vrhu su trebale biti stvari koje će zavarati carinika: već rečeni WC papir, stara jakna i limenke Coca-cole. Kava i deterdžent išli su na dno. To se poduzimalo s nadom da carinik neće zaželjeti pretražiti bunker. U tom slučaju, preslagivanje bi bilo uzaludno.
Istini za volju to bi se rijetko dogodilo. Naročito automobilima s riječkim tablicama. Strogi bi, brkati carinici obično za pretres izdvojili automobile koji su imali tablice iz udaljenijih krajeva Jugoslavije: Srbije, Crne Gore i Makedonije. Na samoj granici trebalo je odabrati traku “koja ide brže”. Ne znam nikoga tko je u tome uspio. Mi bismo uvijek zaglavili u onoj sporijoj.
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Vaga
Nasuprot tome, znam da svatko ima neku anegdotu iz Trsta, posebno s granice. Kod nas je to bila zgoda s vagom.
Moja je sestra dugo htjela igračku vagu. Možda zato što je u horoskopu vaga. Jednom prilikom, obišli smo valjda sve dućane s igračkama u Trstu dok nismo našli vagu. Ja sam već padala s nogu, ali to je bio tek početak. Nakon kupovine vage nastavili smo s uobičajenim šopingom: traperice, jakna, majice, kava… Sve dok auto nije bio pun i više ni igla nije mogla stati ni u bunker, a niti na zadnji sic između sestre i mene.
Mama nas je, kao i uvijek, pred granicom upozorila da šutimo i da će ona govorit. Tako je na početku i bilo. Na carinikovo pitanje: “imate li što za prijavit?”, ona je mirno odmahnula: “ništa”. Već je stavila mjenjač u brzinu i htjela krenuti kad se sa zadnjeg sica javila moja sestra:
“A moja vaga?”
Mami mora da je pao mrak na oči, ali se nastavila nevino smješkati cariniku. Ovaj je bacio strogi pogled u unutrašnjost auta i kad je ugledao moju sestru kako pobožno u naručju drži igračku vagu prasnuo je u smijeh. Vratio je mami naše pasoše i sve ne uspijevajući zaustaviti smijeh mahnuo joj da prođe.
Pamtiš li i ti neki događaj, anegdotu iz Trsta? Pošalji priču i fotku ako imaš, pa ćemo ih objaviti na našem FB zidu.
Mirta Mataija
