Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
Vjerojatno mi se ništa od djetinjstva nije tako urezalo u pamćenje kao zimovanja u Staroj Sušici. Bez obzira jesu li me tamo uputili roditelji za vrijeme zimskih praznika preko Ferijalnog saveza ili sam bila sa školom u okviru programa Škole u prirodi.
Ti doživljaji ostaju neizbrisivi. Poput šetnje po snijegu koji u rano jutro svjetluca i škripi pod nogama. Ili spavanja u dvorcu koji je podsjećao na dvorac u kojem se Trnoružica nabola na vreteno. I sam je dvorac, s tornjem ispred, bio vretenast, te se činilo da se i na njega može nabosti neka nepažljiva duša. A noću, noću su se u njemu čuli koraci duhova, koje je lako bilo zamijeniti za tiho pucketanje drvenih podova. I najstvarnije od svega - upozorenje voditelja i učiteljica da u sobama ne skačemo jer bi pod mogao propasti, a onda i mi zajedno s njim.
Dvorac
Dvorac u Staroj Sušici
Kad se prolazi kroz Ravnu Goru prema Staroj Sušici s jedne i druge strane ceste poput vojnika, kuće stoje poredane uz Karolinsku cestu. To je cesta koja je spajala Karlovac i Bakar. Građena je u prvoj polovici 18. stoljeća, a ime je dobila po austrougarskom caru Karlu. Međutim, naselje imena Sušica postojalo je davno prije gradnje ove ceste. Spominje se već u 15. stoljeću vezano za Turske proboje u Gorski kotar. U Staroj Sušici Frankopani su imali utvrđen grad iz kojeg se branio Gorski kotar. Prekretnica za život u ovom kraju bila je bitka na Krbavskom polju 1493. godine (godinu dana nakon što je Kolumbo krenuo u otkrivanje novih puteva do Indije i "otkrio" Ameriku!). U toj su bitci Turci, iako brojčano puno slabiji, nadmudrili hrvatsko-ugarske vojnike, te ih teško porazili. Kao posljedica tog poraza nad čitav se kraj nadvila opasnost od Turaka, te su ga stanovnici napustili, bježeći preko Kupe u Sloveniju. Oni koji nisu pobjegli, ubijeni su ili odvedeni u roblje. Ratovi nikad u svojoj biti nisu romantični.
Od utvrđenog Frankopanskog grada nije ostalo ni traga. Mada mnogi portali navode da je upravo dvorac s početka priče bio taj stari utvrđeni grad, dvorac je dosta mlađi. Sagrađen je u 19. stoljeću u historicističkom stilu1. To znači da izgledom možda podjeća na Trnoružičin dvorac, ali konstukcija mu je bitno drugačija i modernija. Današnji izgled dobio je dok je bio u posjedu Lavala Nugenta te Feliksa i Josipa Neubergera2.
Nakon Turaka
Nakon protjerivanja Turaka s prostora Gorskog kotara i Like i nestanka ratnih opasnosti početkom 17. stoljeća u Staru Sušicu se vraća stanovništvo koje je ranije napustilo Osim njih, dolaze i novi stanovnici koje iz Bosne dovodi ogulinski kapetan Gašpar Frankopan. Stara Sušica je tada u sastavu Vojne krajine, što znači da ne potpada pod upravu Hrvatskoga sabora, već je preko Ogulinskog kapetana pod direktnom vlašću Beča.
Dvorac - detalj
Zanimljivo je da je po nalogu carice Marije Terezije u Staroj Sušici otvorena staklana. S radom je započela između 1764. i 1766. godine. Vodio ju je majstor pristigao iz Češke, Franjo Antun Holub, a nalazila se na području današnjeg jezera3. Osim staklara iz Češke su došli i drugi majstori i obrtnici: kovači, tesari, krojači, ciglari i posebno zanimljivo: pepeljari4. Kao ni danas, ni tada lokalno stanovništvo nije oduševljeno došljacima, te se u strahu da im ne otmu poslove i "kruh", okreću protiv njih. Brane im useljavanje u kuće, gradnju novih kuća, ne žele im prodavati hranu... Doseljenici žive u šatorima sve dok od same carice Marije Terezije nisu ishodovali dozvolu da usele u napuštene kuće5.
Selekcijska stanica za krumpir
Navodno je carica Marija Terezija osobito voljela krumpir iz Mrkoplja. Neki poznavaoci kažu da su za krumpir klima i nadmorska visina Gorskog kotara idealne, te da je zbog toga on takve kvalitete. No, da ne bi sve ostalo samo na hirovitoj prirodi, pobrinule su se vlasti u FNRJ, te su neposredno nakon kraja drugog svjetskog rata, točnije 1948. na poticaj sveučilišnog profesora dr. sc. Marka Mohačeka u Staroj Sušici otvorili Selekcijsku stanicu za krumpir. Svrha osnivanja bila je pomoći razvoju poljoprivrede u Gorskom kotaru, posebno uzgoju krumpira.
Za neupućene postoji crveni i bijeli krumpir. Malo bolje upućeni razlikuju ogulinski i varaždinski, međutim, postoje nebrojene vrste i sorte krumpira. Neke imaju zanimljiva imena kao Asterix, Monalisa, Cleopatra. Druge se moraju zadovoljiti imenima poput Berber, Adora, Liseta, Red scarlett6.
Dvorac u Staroj Sušici - pogled iz zraka
U Selekcijskoj stanici u Staroj Sušici ispituju se i uvode strane sorte, a između 1965. i 1970. godine priznaju se i "prve dvije domaće sorte Marko i Velja. Godine 1980. priznaje se sorta Lika, 1984. godine sorte Goran i Istra, godine sorta Stanka, 1991. godine sorta Dalmatinka, 1993. godine sorte Nada i Dobra, 1995. godine sorta Biserka – ukupno 8 sorata"7. Početkom 21. stoljeća Selekcijska stanica za krumpir završila je u stečaju i prestala s radom. Trajni podsjetnik na njezino postojanje ostaje gornjih osam domaćih sorti.
Nije samo dvorac
Za razliku od Karoline, cesta koja je spojila Karlovac i Rijeku, Lujzijana, zaobišla je Staru Sušicu. Cesta se trebla zvati Via Ludovicea po trećoj ženi austrijskog cara Franje II. Međutim, kako su u međuvremenu Francuzi osvojili Gorski kotar, tako je cesta umjesto po Mariji Ludovici dobila ime po Mariji Louisei, carevoj kćeri i kasnijoj ženi Napoleona Bonapartea8. Kakvo ime god bilo, cesta je zbog svoje širine i veće udobnosti putovanja postala glavna prometnica kroz Gorski kotar, tako da su i Stara Sušica i Ravna Gora ostale nekako "po strani". To je vjerojatno očuvalo njihovu čaroliju.
Nalik na Trnoružičin dvorac
Danas se kroz Staru Sušicu ne prolazi, nego se u nju ide. Jedan od razloga zasigurno je prekrasna priroda koja je okružuje, te za znatiželjnike Centar za divlje zvijeri smješten u prostoru nekadašnje Selekcijske stanice za krumpir. U centru se mogu saznati pojedinosti o tri velike zvijeri koje nastanjuju Gorski kotar: vuku, medvjedu i risu, što je rijetkost u suvremenoj Evropi.
A što se tiče Selekcijeske stanice osnovane s ciljem unaprijeđenja poljoprivrede u Gorskom kotaru, njezina sudbina uvijek me podsjeti na riječi jednog prijatelja: danas se ne živi od kupusa i krumpira, nego od zabave. Pa dok traje muzika, plesat ćemo.
Postani pretplatnik i čitaj bez reklama
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
- https://frankopanskigradovi.ppmhp.hr/stara-susica/ ↩︎
- ibid. ↩︎
- https://www.ravnagora.hr/wp-content/uploads/2024/12/Novovjekovna-staklana-u-Staroj-Susici.pdf ↩︎
- ibid. ↩︎
- ibid. ↩︎
- N. Šuljaga, Proizvodnja krumpira u Zavodu za krumpir Stara Sušica, https://hrcak.srce.hr/file/2928 ↩︎
- ibid. ↩︎
- https://hr.wikipedia.org/wiki/Lujzijana ↩︎
Još iz iste kategorije
Snježnik: Uspon preko Grebena i tužna priča o najljepšem domu
Povijesni inženjering: Kako su voda, vjetar i para pokretali ljudsku civilizaciju
Kako nastaju munje: Od gnjeva bogova do znanstvenih objašnjenja
Tajne vodenica: Genijalni inženjering vinodolskih mlinara
Fliš: Tko uništava vinodolske ceste?
Jazavac (Meles meles): Arhitekt divljine koji stoljećima gradi obiteljske utvrde
Agava: Botanički nomad s meksičkim genima
Matić poljana (Gorski kotar): Predivna priroda i legendarna povijest
Gorski ljiljan: cvijet koji je Prometeju ukrao plamen
Što su tunere i kako je tradicionalni tunolov hranio Bakarski zaljev?
Leptir prugasto jedarce: Graciozni letač koji skriva nevjerojatnu obranu
Schlosserov dom na Risnjaku: Povijest i sudbina planinarskog doma
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 2. dio
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 1. dio
“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 2. dio
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola – rušenje Kaštela (4. dio)
