Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
Vjerojatno mi se ništa od djetinjstva nije tako urezalo u pamćenje kao zimovanja u Staroj Sušici. Bez obzira jesu li me tamo uputili roditelji za vrijeme zimskih praznika preko Ferijalnog saveza ili sam bila sa školom u okviru programa Škole u prirodi.
Ti doživljaji ostaju neizbrisivi. Poput šetnje po snijegu koji u rano jutro svjetluca i škripi pod nogama. Ili spavanja u dvorcu koji je podsjećao na dvorac u kojem se Trnoružica nabola na vreteno. I sam je dvorac, s tornjem ispred, bio vretenast, te se činilo da se i na njega može nabosti neka nepažljiva duša. A noću, noću su se u njemu čuli koraci duhova, koje je lako bilo zamijeniti za tiho pucketanje drvenih podova. I najstvarnije od svega – upozorenje voditelja i učiteljica da u sobama ne skačemo jer bi pod mogao propasti, a onda i mi zajedno s njim.
Dvorac
Dvorac u Staroj Sušici
Kad se prolazi kroz Ravnu Goru prema Staroj Sušici s jedne i druge strane ceste poput vojnika, kuće stoje poredane uz Karolinsku cestu. To je cesta koja je spajala Karlovac i Bakar. Građena je u prvoj polovici 18. stoljeća, a ime je dobila po austrougarskom caru Karlu. Međutim, naselje imena Sušica postojalo je davno prije gradnje ove ceste. Spominje se već u 15. stoljeću vezano za Turske proboje u Gorski kotar. U Staroj Sušici Frankopani su imali utvrđen grad iz kojeg se branio Gorski kotar. Prekretnica za život u ovom kraju bila je bitka na Krbavskom polju 1493. godine (godinu dana nakon što je Kolumbo krenuo u otkrivanje novih puteva do Indije i “otkrio” Ameriku!). U toj su bitci Turci, iako brojčano puno slabiji, nadmudrili hrvatsko-ugarske vojnike, te ih teško porazili. Kao posljedica tog poraza nad čitav se kraj nadvila opasnost od Turaka, te su ga stanovnici napustili, bježeći preko Kupe u Sloveniju. Oni koji nisu pobjegli, ubijeni su ili odvedeni u roblje. Ratovi nikad u svojoj biti nisu romantični.
Od utvrđenog Frankopanskog grada nije ostalo ni traga. Mada mnogi portali navode da je upravo dvorac s početka priče bio taj stari utvrđeni grad, dvorac je dosta mlađi. Sagrađen je u 19. stoljeću u historicističkom stilu1. To znači da izgledom možda podjeća na Trnoružičin dvorac, ali konstukcija mu je bitno drugačija i modernija. Današnji izgled dobio je dok je bio u posjedu Lavala Nugenta te Feliksa i Josipa Neubergera2.
Nakon Turaka
Nakon protjerivanja Turaka s prostora Gorskog kotara i Like i nestanka ratnih opasnosti početkom 17. stoljeća u Staru Sušicu se vraća stanovništvo koje je ranije napustilo Osim njih, dolaze i novi stanovnici koje iz Bosne dovodi ogulinski kapetan Gašpar Frankopan. Stara Sušica je tada u sastavu Vojne krajine, što znači da ne potpada pod upravu Hrvatskoga sabora, već je preko Ogulinskog kapetana pod direktnom vlašću Beča.
Dvorac – detalj
Zanimljivo je da je po nalogu carice Marije Terezije u Staroj Sušici otvorena staklana. S radom je započela između 1764. i 1766. godine. Vodio ju je majstor pristigao iz Češke, Franjo Antun Holub, a nalazila se na području današnjeg jezera3. Osim staklara iz Češke su došli i drugi majstori i obrtnici: kovači, tesari, krojači, ciglari i posebno zanimljivo: pepeljari4. Kao ni danas, ni tada lokalno stanovništvo nije oduševljeno došljacima, te se u strahu da im ne otmu poslove i “kruh”, okreću protiv njih. Brane im useljavanje u kuće, gradnju novih kuća, ne žele im prodavati hranu… Doseljenici žive u šatorima sve dok od same carice Marije Terezije nisu ishodovali dozvolu da usele u napuštene kuće5.
Selekcijska stanica za krumpir
Navodno je carica Marija Terezija osobito voljela krumpir iz Mrkoplja. Neki poznavaoci kažu da su za krumpir klima i nadmorska visina Gorskog kotara idealne, te da je zbog toga on takve kvalitete. No, da ne bi sve ostalo samo na hirovitoj prirodi, pobrinule su se vlasti u FNRJ, te su neposredno nakon kraja drugog svjetskog rata, točnije 1948. na poticaj sveučilišnog profesora dr. sc. Marka Mohačeka u Staroj Sušici otvorili Selekcijsku stanicu za krumpir. Svrha osnivanja bila je pomoći razvoju poljoprivrede u Gorskom kotaru, posebno uzgoju krumpira.
Za neupućene postoji crveni i bijeli krumpir. Malo bolje upućeni razlikuju ogulinski i varaždinski, međutim, postoje nebrojene vrste i sorte krumpira. Neke imaju zanimljiva imena kao Asterix, Monalisa, Cleopatra. Druge se moraju zadovoljiti imenima poput Berber, Adora, Liseta, Red scarlett6.
Dvorac u Staroj Sušici – pogled iz zraka
U Selekcijskoj stanici u Staroj Sušici ispituju se i uvode strane sorte, a između 1965. i 1970. godine priznaju se i “prve dvije domaće sorte Marko i Velja. Godine 1980. priznaje se sorta Lika, 1984. godine sorte Goran i Istra, godine sorta Stanka, 1991. godine sorta Dalmatinka, 1993. godine sorte Nada i Dobra, 1995. godine sorta Biserka – ukupno 8 sorata”7. Početkom 21. stoljeća Selekcijska stanica za krumpir završila je u stečaju i prestala s radom. Trajni podsjetnik na njezino postojanje ostaje gornjih osam domaćih sorti.
Nije samo dvorac
Za razliku od Karoline, cesta koja je spojila Karlovac i Rijeku, Lujzijana, zaobišla je Staru Sušicu. Cesta se trebla zvati Via Ludovicea po trećoj ženi austrijskog cara Franje II. Međutim, kako su u međuvremenu Francuzi osvojili Gorski kotar, tako je cesta umjesto po Mariji Ludovici dobila ime po Mariji Louisei, carevoj kćeri i kasnijoj ženi Napoleona Bonapartea8. Kakvo ime god bilo, cesta je zbog svoje širine i veće udobnosti putovanja postala glavna prometnica kroz Gorski kotar, tako da su i Stara Sušica i Ravna Gora ostale nekako “po strani”. To je vjerojatno očuvalo njihovu čaroliju.
Nalik na Trnoružičin dvorac
Danas se kroz Staru Sušicu ne prolazi, nego se u nju ide. Jedan od razloga zasigurno je prekrasna priroda koja je okružuje, te za znatiželjnike Centar za divlje zvijeri smješten u prostoru nekadašnje Selekcijske stanice za krumpir. U centru se mogu saznati pojedinosti o tri velike zvijeri koje nastanjuju Gorski kotar: vuku, medvjedu i risu, što je rijetkost u suvremenoj Evropi.
A što se tiče Selekcijeske stanice osnovane s ciljem unaprijeđenja poljoprivrede u Gorskom kotaru, njezina sudbina uvijek me podsjeti na riječi jednog prijatelja: danas se ne živi od kupusa i krumpira, nego od zabave. Pa dok traje muzika, plesat ćemo.
Postani pretplatnik i čitaj bez reklama
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
- https://frankopanskigradovi.ppmhp.hr/stara-susica/ ↩︎
- ibid. ↩︎
- https://www.ravnagora.hr/wp-content/uploads/2024/12/Novovjekovna-staklana-u-Staroj-Susici.pdf ↩︎
- ibid. ↩︎
- ibid. ↩︎
- N. Šuljaga, Proizvodnja krumpira u Zavodu za krumpir Stara Sušica, https://hrcak.srce.hr/file/2928 ↩︎
- ibid. ↩︎
- https://hr.wikipedia.org/wiki/Lujzijana ↩︎
Još iz iste kategorije
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 1. dio
“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 2. dio
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola – rušenje Kaštela (4. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (3. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (2. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (1. dio)
Bubanj, muzika – složno udaraj!
Što povezuje Ljudevita Gaja i ovo primorsko mjesto?
Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj
Dvorac, staklana i Selekcijska stanica za krumpir obilježili su ovo goransko mjesto
Nekadašnji grad kovača i rudara danas traži novu šansu za život
Ovo primorsko mjesto čuva stari božićni običaj
Od 1989. i stranci mogu na ovaj otok, ali se moraju držati jednog pravila
Kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati
Otok koji je admiral Persano smatrao Gibraltarom Jadrana i nikad ga nije osvojio
Najviše naselje u Hrvatskoj
