Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
Razmišljam o tim ljudima i mislim gdje su bile one njihove dvije minute slobodne volje? Kakav su izbor oni imali osim raditi, raditi mukotrpno za dobrobit nekakvih samoproglašenih vladara. Za razliku od Frankopana koji su barem kao neki mutni koncept ostali prisutni u glavi svakog Hrvata, te je ljude povijest zaboravila. A nadam se da Bog nije.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Snježnik
Kada sam prvi puta išla na Snježnik bila sam još na studiju. Išla sam u društvu kolega, u pokušaju da osnujemo nekakvu neformalnu družinu koja će stres zbog ispita rješavati smucanjem po planinama. Ideju je iznio uvijek dovitljivi Ivica. Naš pokušaj je, nažalost, propao već nakon prvog vrha – Snježnika. Možda zato što smo smislili lakše načine za rješavanje stresa, a možda i iz nekog drugog razloga koji sam sada već zaboravila. Iz tog uspona kao dragocjeno sjećanje ostala je Ivičina izjava pokraj križanja puteva koji su vodili na vrh. Jedan je vodio kroz grlo, a drugi preko grebena. Ivica, koji je toga dana iz Rijeke na Snježnik stigao biciklom, na trenutak se zamislio, a onda rekao sasvim ozbiljno:
„Mene greben podsjeća na jeben“, i uputio se stazom kroz grlo.
Ne znam je li se isplatilo, jer taj uspon kroz grlo meni izaziva golemu frustraciju, kada kao iz dna nekog dubokog lonca gledam planinarski dom do kojeg imam još pet – deset – petnaest teških, zadihanih minuta. Dom je sada u jako lošem stanju i ne želim pisati o njemu, iako sam s nekim neostvarenim žaljenjem gledala odozgo krov koji je, nekada crven, pokrivao jedan stvarno lijep planinarski dom, izgrađen na litici od drva i kamena i s drvenim balkonom s prednje strane.
Sjedila sam tako na vrhu u onoj istoj crvenoj majici u kojoj sam ujutro krenula, a Cher mi se u međuvremenu pridružila i baš kao pravi najbolji prijatelj još jednom tog dana prevladala svoje strahove i popela se za mnom preko strmih i ponegdje visokih stijena. I dok smo dijelile sendvič od sira, zadnji koji smo imale toga dana, gledala sam neukrotivu divljinu vrtača, i vjerojatno upravljana onim istim sinkronicitetom koji me je danas doveo na ove vrhove, u mojoj glavi bljesnula je misao da ništa nije slučajno. Sjetila sam se onoga što smo učili u školi kako je nekom našem drevnom pretku komad mesa pao u slučajno zapaljenu vatru i bilo mi je to smiješno. Zamislila sam pretpostavljenog divljaka kako snažnim i zdravim, kao slonova kost bijelim zubima trga komad sirovog, možda još krvavog mesa, svoj dio jutrošnjeg ulova, i u tome ga prekine munja koja je upravo sjevnula s neba i nekim sretnim slučajem poštedila njegov život i još sretnijim slučajem zapalila vatru upravo dovoljno blizu njemu kako bi mu od čuđenja, straha ili čega već, taj nepojedeni komad mesa pao u nju. Gladan kakav je već bio, riskirao je teške opekotine i izvadio meso iz vatre, te shvatio da je ovako pečeno puno ukusnije od sirovog.
I nekako ne vjerujem u tu priču. Stari narodi jasno su rekli da su sva ta znanja dobili od bogova – Egipćani od Tota, Grci od Hermesa Trismegistosa, Asteci od Quetzalcoatla… I mislim, postoji li svo moguće znanje negdje kao informacija dostupna određenim ljudima pod određenim okolnostima, u određenim, izmijenjenim stanjima svijesti? Toga dana na vrhuncu mog planinarskog pothvata, vjerojatnijim mi se činio koncept akaše koji je šezdesetih godina prošlog stoljeća, u doba prave male renesanse duha, u doba oslobađanja nevjerojatnih kreativnih potencijala kroz muziku i umjetnost, izronio iz istočnjačkih tradicija i uronio u našu znanost pod kodnim imenom polje. Kad malo razmislim, taj je koncept oduvijek bio tu – Platon ga je zvao svijet ideja, a zadaća ljudskog života, u to nestvarno antičko doba, sastojala se u spoznavanju – koje je zapravo bilo prisjećanje tih ideja koje smo dobro poznavali prije rođenja. Naravno, ako nam je duša imala krila i ako je zahvaljujući njima mogla boraviti bliže idejama.
E knjigu Put u planine možeš kupiti na linku:
Put u planine – naruči
Put u planine
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Mirta Mataija
