Svjedočila je kako izumiru dinosauri, a ne prestaje nas impresionirati ni danas

Foto: Goran Zaborac

Vežite se, polijećemo…

…otkrivamo baštinu, upoznajemo kulturu, istražujemo prirodne ljepote i donosimo mrvicu inženjerstva…

Ako tražimo najstarije biljke, prve među prvima, one koje su prekrivale površinu Zemlje dok još ljudska vrsta nije bila niti ideja u kozmičkogj svijesti, naići ćemo na paprat. O njihovoj starosti govore fosilni ostaci, savršeni otisci u stijenama njihovih listova – koji se do današnjih dana nisu puno promijenili, primitivan način razmnožavanja – sporama, umjesto sjemenom, kao i naslage kamenog uglja – materijala koji se milijunima godina pod pritiskom stvarao u močvarnim područjima od ostataka paprati. Sve to ukazuje na činjenicu da su paprati dočekale i ispratile mnoge vrste, poput dinosaura, pa ih s pravom možemo zvati domaćinima na Zemlji.

Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju

Najstariji do sada otkriveni ostaci paprati stari su preko 400 milijuna godina. To ih smješta u geološko razdoblje devona, odnosno doba riba. U tom razdoblju, kako samo ime kaže, život je cvjetao u vodi, ali prve su biljke počele kolonizirati kopno. Razvili su se prvi korijenski sustavi i sustavi za provodnju vode. To je omogućilo biljkama rast u visinu.

Pojava biljaka značila je početak stvaranja atmosfere i pripremu za nove vrste koje će baštiniti Zemlju. Krajem ovog razdoblja dogodio se i jedan od najvažnijih evolucijskih trenutaka – izlazak na kopno. Prvi kralješnjaci, tetrapodi, izgledali su poput mješanca ribe i guštera. Peraje su im se postupno razvile u udove.

Devon je završio katastrofom poznatom kao jedno od najvećih izumiranja u povijesti Zemlje. Međutim, paprati su preživjele.

Ne samo da su preživjele, već je razdoblje koje je uslijedilo bilo njihovo. U vrijeme karbona, život se iz mora preselio na kopno. Pojavile su se prve šume, ali takve šume, u kojima su rasli takvi gorostasi da se sunčeve zrake vjerojatno i nisu uspijevale probiti do tla. Preci današnjih paprati, koje u najboljem slučaju dosežu visinu metar, metar i pol, uzdizali su se čak do 50 metara u zrak. Toliku visinu danas dostižu tek rijetke, najviše, smreke i jele u Gorskom kotaru i hrastovi u Slavoniji.

Te goleme papratnjače nisu mogle preživjeti promjene koje su u razvoju Zemlje bile neizbježne. Krajem karbona klima na Zemlji postajala je sve suša i hladnija. Moćvare su se isušivale, a razmnožavanje sporama zahtjevalo je stalnu vlagu kako bi bilo efikasno.

S druge strane, pojavile su se biljke, preteče današnjih četinjača, koje su se razmnožavale sjemenkama. U uvjetima koji su vladali krajem karbona, to je bilo puno učinkovitije, pa su polako počele istiskivati papratnjače iz najboljih područja.

Kao odgovor na novu situaciju paprati su se počele smanjivati i dosegle su dimenzije koje imaju i danas. Potomci nekadašnjih divova zadržali su se još u nekim tropskim područjima. Iako ih nazivamo drvenastim papratima, one zapravo, kao i njihovi preci uostalom, zapravo nemaju deblo od drveta. Njihovo deblo gust je snop korijenja koje raste u visinu. Zbog toga te biljke trebaju puno vode, te i danas preferiraju močvarna područja.

U našim šumama takvih orijaša nema. Ovdje će se naći mušku i žensku paprat, bujad – najvišu vrstu koja preferira rubove šuma i često prekrije čitava polja, a može narasti i do dva metra u visinu, obični oslad i jelenak ili jelenski jezik. Jelenak najmanje nalikuje na svoje pretke, ali i na ostale vrste paprati. Njegovi listovi nisu perasti. On ima dugačke, cijele, kožaste listove koji podsjećaju na jezik.

Koju god vrstu paprati ugledate u šetnji šumom ili je čak zasadite u vazi kao ukrasnu biljku, morate znati da imate posla s majstorom preživljavanja, prilagodbe, “živim fosilom” koji je na Zemlji dočekao i ispratio nebrojene vrste, koji je došao ovdje, došao da ostane.

Pogledaj i ovo

Humanitarna projekcija dokumentarnog filma Dom za zauvijek za riječki azil

Svjedočila je kako izumiru dinosauri, a ne prestaje nas impresionirati ni danas – paprat

“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak

Kod mnogih izazivaju jezu, a poljarice su zapravo jako korisne

Izrasle na mjestu gdje je udarila munja boga Peruna, postale su hrvatski nacionalni cvijet

Jeste li ih već primijetili?

Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj

Kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati

Pepino na Curku

Mirta Mataija

Mirta Mataija rođena je u Rijeci gdje je završila osnovnu i srednju školu, te diplomirala matematiku i informatiku na Filozofskom fakultetu. Zvanje magistrice prirodnih znanosti iz polja matematika stekla je na Matematičkom odjelu PMF-a u Zagrebu. Bavi se snimanjem dokumentarnih filmova i književnošću. Knjige: Ljeto u Jargovu – u pripremi (dobivena potpora na natječaju Ministarstva kulture i medija za 2024.); To nije pas, to je Cher!; Grad (dobivena potpora na Natječaju za poticanje književnog stvaralaštva Grada Rijeke za 2021; Put u planine (Gorančica Novog lista za prozu za 2021.); Težnja za slobodom (pobjednički rukopis natječaja UnderGrad, Gorančica Novog lista za prozu za 2019.)