Jazavac (Meles meles): Arhitekt divljine koji stoljećima gradi obiteljske utvrde

Na riječ jazavac većina nas će se barem u magli sjetiti “Jolpaza Davidova, jazavca 22 godine stara, nastanjena na njivi koja se zove Ni Davidova ni carska ni spaiska”¹. Njega je pred sud pod optužbom da mu je pojeo svu ljetinu doveo seljak David Štrbac iz sela Malina, okružlje Banja Luka, iz zemlje za koju misli da se zove Bosna. I možda se smijemo, možda žalimo. a možda i suosjećamo s jadnim bićem zbog kazne koju mu je izrekao carski sud u satiričnoj drami Jazavac pred sudom².

Međutim, tijekom tihe ljetne noći u Vinodolu, objektiv kamere zabilježio je rijedak prizor. Dva jazavca koja su se na livadi poslastila amulama.

Dok je književni jazavac završio s tužbom, ovi vinodolski jazavci imaju znatno više sreće. Umjesto na sudu, zbog svoje noćne gozbe s amulama završili su – na ekskluzivnoj video snimci! No, poznavajući njihovu nevjerojatnu inteligenciju i upornost kojom kopaju tunele, sigurni smo da bi se i ovi jazavci dobro snašli pred svakim sucem.

Što znamo o ovim bićima koja rijetko srećemo, a još rjeđe ih imamo priliku snimiti u divljini?

Jazavac kao inženjer podzemlja

Možda zvuči kao pretjerivanje kad spominjemo inteligenciju jazavca. Međutim, kako drugačije opisati stvorenje koje je u stanju iskopati složenu mrežu tunela i prostorija. Te su podzemne mreže duge i nekoliko stotina metara i često imaju i više od pedeset različitih ulaza.

Podzemne utvrde znaju biti stare i nekoliko desetaka godina, a svaka ih nova generacija malo doradi, dotjera i prilagodi svojim potrebama. Uostalom, baš kao i mi, ljudi.

Za jazavce čak ni tvrda i zbijena, glinasta zemlja nije neki problem. Štoviše, kao što ćemo vidjeti jazavac će bez problema svladati i fliš, teren koji prevladava u Vinodolu.

Na prednjim šapama jazavci imaju iznimno jake, duge i zakrivljene kandže koje se ne mogu uvući. One djeluju poput pneumatskog čekića koji s lakoćom prodire i razbija zbijenu, tvrdu glinu.

Prednje noge su im kratke, ali iznimno mišićave. Na taj način se sva snaga s pleća i ramena prenosi izravno na šape. Tako kandže dolaze do pune iskoristivosti i mogu lakoćom prodirati kroz ilovaču. Ukoliko pritom naiđu na mokru i ljepljivu glinu, oni je neće samo bacati iza sebe. Naprotiv, od nje će napraviti kompaktnu grudu koju će izbaciti iz tunela.

Kako će jazavac nadmudriti težak teren?

Pogledajmo kako će se jazavac snaći na posebno teškom terenu, na primjer u Vinodolu gdje prevladava fliš. Fliš je specifično tlo koje se sastoji od sedimentnih stijena. U pradavna vremena – za vrijeme starijeg tercijara, prije otprilike 34 do 56 milijuna godina. – nastao je u dubokim morskim bazenim. Karakterizira ga pravilno, cikličko izmjenjivanje različitih slojeva.

Najjednostavnije rečeno, fliš je „sendvič“ sastavljen od slojeva tvrdog kamena i mekane, nepropusne gline.

Pa kako se jazavac snalazi u flišu?

Kao prvo iskoristit će svako prirodno olakšanje u terenu. U tome je majstor. Zato će jamu početi kopati uz korijenje velikih stabala i grmova. Korijenje drveća prirodno razbija monolitne blokove gline, čineći je mrvljivijom, dok istovremeno drži strop tunela stabilnim.

Iskoristit će i prirodne pukotine koje se nalaze u flišu. Naime, na dodirima flišnih (glinastih) i vapnenačkih (krških) stijena kakve nalazimo u Vinodolu, oni koriste prirodne tektonske pukotine i šupljine kako bi započeli svoje tunele uz minimalan otpor terena.

Ako jazavac, stoga, nije zaslužio naziv inženjera, ne znam tko je.

Iako živi u podzemlju, jazavac je opsjednut čistoćom

Jazavci su izuzetno uredne životinje. Svoje postelje od lišća i trave redovito iznose van na provjetravaje. Unutar nastambe nikada ne vrše nuždu. Baš poput nas ljudi, za to imaju posebne prostorije ili izlaze van.

U jednoj jazbini – koja se, kako smo vidjeli sastoji i od stotina metara dugih hodnika, tunela, podzemnih prostorija i čak do pedesetak ulaza – živi čitav klan. Klan, odnosno jedna obitelj jazavaca može brojati i do petnaestak članova.

I tu opet nalazimo sličnost s našom vrstom jer se unutar obitelji nastamba nasljeđuje. Tako da u jednoj mreži podzemnih tunela može živjeti nekoliko generacija jazavaca i preko stotinu godina.

Zašto će grabežljivac u širokom luku zaobići jazavca?

Na prvi pogled njihovo se kretanje može učiniti sporim i trapavim, pa bi netko mogao pomisliti da su lak plijen za grabežljivce. To međutim nije tako. Po prirodi plahi i oprezni, kad su stjerani u kut jazavci su iznimno hrabri i snažni borci. Imaju snažne čeljusti i oštre kandže. K tome koža im je labava i neobično debela, te ju je teško probiti. Na odraslog jazavca neće se zaletiti čak ni vuk, niti medvjed, naše najveće zvijeri.

Ne samo to, već imaju nevjerojatno snažan imunološki sustav. Za razliku od nas ljudi, prirodno su otporni na otrov poskoka kao i na otrov većine zmija.

Zbog svega toga jazavci se bez straha mogu kretati i hraniti na terenima koji su za druge životinje opasni.

Vidjeti jazavca ravno je čudu

Unatoč tome što je njihova populacija stabilna, te se prema procjenama lovačkih društava njihov broj čak i povećava, vidjeti jazavca prava je rijetkost. Oni su noćne životinje, što znači da izlaze nakon zalaska sunca, a u svoje se nastambe vraćaju prije zore.

Pogledajte ekskluzivnu snimku dva jazavca u pohodu na amule

Vidjeti jazavca u prirodi ravno je čudu

Imaju odličan njuh i sluh, te mogu prepoznati prisutnost ljudi puno prije nego što ljudi ugledaju njih. Možda zbog sudskog procesa u kojem je jedan njihov predstavnik pomalo nepravedno osuđen na 22 godine zatvora, a možda i zbog nekih zlokobnijih razloga, čim osjete ljude, povlače se u sigurnost svojih podzemnih odaja.

Naime, kroz duga stoljeća ljudi su intenzivno lovili jazavce. Njihova mast smatrala se čudotvornim i univerzalnim lijekom. Dlaka je služila za izradu slikarskih kistova i četki za brijanje. Napretkom medicine i izumom sintetičkih vlakana nestala je potreba za jazavčevom mašću i dlakom, tako da ova simpatična bića mogu slobodno šetati livadama, slastiti se amulama i donijeti radost svakome tko ima sreće da ih ugleda.

Naslovna fotografija i video: Goran Zaborac