Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
Stoljetna vladavina Frankopana došla je svome kraju – naslijedili su ih Zrinski
Do sada smo vidjeli kako je Vinodol, a time i Bribir darovnicom ugarskoga kralja Andrije 1223. došao u ruke Frankopana, te kako je to imalo za posljedicu sastavljanje Vinodolskog zakonika koji je trebao zaštititi do tada slobodne seljake od pretjerane samovolje novih gospodara. Međutim, svjedoci smo i danas da zakoni vrijede do onog trenutka do kojeg ih se jača strana pristaje pridržavati. Dok su se Frankopani uglavnom pridržavali zakona, novi vladari Zrinski to nisu činili. Nametnuli su nove urbare prema kojima su kmetovima smanjena prava i povećane ovlasti. Vidjeli smo i da Bribirci nisu previše žalili zbog pogibije Petra Zrinskog u Bečkom Novom Mestu. Danas ćemo nešto reći o rušenju kaštela nakon što je 1848. ban Josip Jelačić ukinuo feudalni poredak.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Kad sam se prvi i jedini put penjala stubištem do vrha frankopanske kule u Bribiru, zamišljala sam kako je to bilo nekada, kad je ovdje bila stalna vojska, kad je Bribir bio opasan debelim zidovima. Kad je na ulazu u grad stajala straža, a stanovnici su u unutrašnjosti kaštela nalazili sigurnost u nemirnim vremenima. Iskreno, htjela sam napisati samo tekst o rušenju kaštela i gubitku koji je taj čin donio mjestu. Međutim, kako sam krenula čitati i istraživati povijesne činjenice, jedna mi je stvar stalno iskakala pred očima.
Ali prije svega, kako bismo bolje razumjeli vrijeme i okolnosti, treba se sjetiti rečenice iz knjige Hrvatsko primorje Dragutina Hirca iz 1891. godine. U poglavlju o Vinodolu on piše: Bribirci su ponosni, kao nigdje žitelji u Primorju.1
Vratimo se sada na činjenicu koju sam gore spomenula.
Godina je 1223. Kralj Andrija II Arpadović darovao je Vinodol Gvidu Frankopanu, a s Vinodolom i njegove stanovnike. Tako su, a da ih nitko ništa nije pitao slobodni seljaci postali kmetovi. Dok danas slavimo Frankopane, raznim turama, putevima, manifestacijama koje su dijelom stvarne, a dijelom izmišljene, te smo ljude zaboravili. Znamo li njihova imena? Znamo li o čemu su razgovarali kad bi se sreli? Jesu li se posjećivali u kućama? Što su sanjali, koje su pjesme pjevali?
Jesu li bili ljuti kad su postali kmetovi ili im se to činilo kao spas u vremenima bez reda i zakona?
Povijest nas uči da su se uspjeli izboriti za sastavljanje zakonika u kojem je bilo popisano običajno pravo i da je taj zakonik, najstariji u Hrvatskoj i drugi najstariji među slavenskim narodima. u mnogočemu zaštitio stanovnike Vinodola od samovolje vladara. Ali ista nam je ta povijest pokazala da je zakonik vrijedio samo do onog trenutka do kada ga se jača strana, a to su bili feudalci, vlastelini, pristajala pridržavati.
Stari sustav se ruši, novi se rađa
1848. godine u Hrvatskoj je Banskim proglasom bana Josipa Jelačića 25. travnja ukinut feudalni sustav. Prije nego u banskoj Hrvatskoj kmetstvo je već bilo ukinuto u nekim evropskim zemljama. U Francuskoj nakon revolucije, 4. kolovoza 1789. godine, u Njemačkoj, odnosno Pruskoj 1807. godine, a u Engleskoj čak 1660. Zanimljivo je da je feudalizam u Austrougarskoj monarhiji ukinut nekoliko mjeseci nakon Jelačićevog Banskog proglasa, točnije u rujnu 1848.
Također je zanimljivo napraviti digresiju i napomenuti da je u Dubrovačkoj republici, kao i u krajevima koje je osvojila Napoleonova vojska feudalizam ukinut ranije, početkom 19. stoljeća. Inače, Dubrovačka republika bila je jedna od prvih država na svijetu koje su ukinule ropstvo. S jedne strane ropstvo je bilo nespojivo s njihovom maksimom da je sloboda vrjednija od zlata, a s druge, vremenom je broj robova premašio broj plemstva, pa su se s razlogom bojali bune. Da bi to spriječila, dubrovački je patricij u siječnju 1416. godine ukinuo ropstvo.
Slično kao u Evropi dogodilo se i u Bribiru, odnosno čitavom Vinodolu. Nakon što je ovo područje osvojila francuska vojska, donošenjem Napoleonovog kodeksa ukinut je feudalizam. Međutim, nakon poraza Francuza i Napoleonovog pada, Habsburška monarhija pokušava stvari vratiti na staro. Život i povijest nas uče da povratak na staro u biti nikada nije moguć, pa su tako i Bribirci, osjetivši dašak slobode koji je zapuhnuo Vinodolom početkom 19. stoljeća, a koji je – paradoksalno došao nakon što je kraj vojno osvojila i okupirala Francuska – odbili restauraciju starih zakona. Prkosno su odbijali ići na tlaku i predavati desetinu, odnosno devetinu uroda pozivajući se na francuske, Napoleonove zakone. Svoje su predstavnike slali čak do Beča, nadajući se da će sam car presuditi u njihovu korist.
Kula Turan – od zatvora do interpretacijskog centra
Konačno, došla je ta 1848. Feudalizam je došao svome kraju. Nakon dugih godina, dugih stoljeća, dugih generacija nada i snova, stanovnici Vinodola, pa onda i Bribirci ponovo su postali slobodni ljudi. Postali su vlasnici zemlje koju su obrađivali, a koja je do tada pripadala vlastelinima. Mogli su nesmetano putovati, vjenčati po vlastitoj želji, birati zanimanje i školovati djecu.
Na stranu sad to što je vlast odlučila obeštetiti nekadašnje plemstvo na način da je seljacima – koji su godinama besplatno radili za vlasteline, te na taj način bili iskorištavani za bogaćenje vlastelina – nametnula poreze. Tako je nekadašnje plemstvo nastavilo uživati u bogatstvu, dok su mnogi seljaci zbog tih novih poreza završili u siromaštvu. Na stranu i to što, kad se pogleda s druge strane, oni koji su trebali biti obeštećeni su seljaci čiji je rad stoljećima iskorištavan. Na stranu sve, zov slobode bio je jači od toga.
Jedna od privh odluka koju su donijeli bilo je rušenje kaštela. Zidine koje su ih u nemirnim vremenima branile od napada neprijetelja, a kasnije postale simbol izgubljene slobode, jednostavno su morale pasti kako bi Bribir mogao slobodno udahnuti i rasti. Od kamena obrambenog bedema izgradili su – simbolično – školu i zgradu u kojoj se danas nalazi sjedište općine.
Od nekadašnjeg kaštela ostala je samo četverokutna kula Turan. Njezine skučene sobice u donjem dijelu kule, godinama su služile kao zatvor. Kad sam ušla u jednu od njih, prožela me jeza. Ne mogu zamisliti kako je bilo pravim zatovrenicima.
Danas se u tim izbicama nalaze predmeti kojii svjedoče o trajanju života na ovom pitomom i plodnom dijelu Primorja. Izloženi su antički nalazi s lokaliteta u okolici Bribira. Podsjećaju posjetitelje da je ovdje postojao život i prije dolaska Hrvata i Frankopana. Dalje se mogu vidjeti glagoljaški zapisi kao i predmeti koji svjedoče o načinu života Bribiraca: narodna nošnja, stari alati i predmeti koje su upotrebljavali pri obavljanju svakodnevnih poslova.
Na vrhu kule, pod staklenim krovom, nalazi se prostorija posvećena Frankopanima. Tu se mogu vidjeti i prijepisi dijelova Vinodolskog zakona. Nažalost, kako su na glagoljici – kako su originalno bili zapisani – meni su nerazumljivi. Jedino što mi je preostalo na vrhu kule bilo je izaći van, napraviti krug po kruništu i uživati u pogledu koji se pruža na sve strane, na čitav Vinodol i njegovu okolicu, na stare kuće, kao i na nove “kocke” s bazenima. Nažalost, ne i na vinograde, ne na livade, ne na blago koje je omogućilo Bribircima ne samo da prežive nego da budu najponosniji žitelji čitavog Vinodola, kako je davno primijetio Dragutin Hirc.
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
- Dragutin Hirc, Hrvatsko Primorje, Tiskara Rijeka, Rijeka, 1993., pretisak iz 1891. ↩︎
Još iz iste kategorije
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 1. dio
“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 2. dio
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola – rušenje Kaštela (4. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (3. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (2. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (1. dio)
Bubanj, muzika – složno udaraj!
Što povezuje Ljudevita Gaja i ovo primorsko mjesto?
Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj
Dvorac, staklana i Selekcijska stanica za krumpir obilježili su ovo goransko mjesto
Nekadašnji grad kovača i rudara danas traži novu šansu za život
Ovo primorsko mjesto čuva stari božićni običaj
Od 1989. i stranci mogu na ovaj otok, ali se moraju držati jednog pravila
Kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati
Otok koji je admiral Persano smatrao Gibraltarom Jadrana i nikad ga nije osvojio
Najviše naselje u Hrvatskoj
