Naslovna fotografija: Jezero Zaovine u Srbiji gdje je Josip Pančić prvi put ugledao omoriku
“Zaovine, omorika.JPG”, autor: Jelena Prodanović, izvor: Wikimedia Commons, licencirano pod CC BY-SA 4.0.
url: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/e/ea/Zaovine%2C_omorika.JPG
Vežite se, polijećemo…
…otkrivamo baštinu, upoznajemo kulturu, istražujemo prirodne ljepote i donosimo mrvicu inženjerstva…
Doba je velikih tektonskih promjena na Zemlji. Pravih, ne metaforičkih. Izdižu se veliki planinski lanci: Alpe, Himalaja, Ande i – Dinara. Dinosaura više nema. Njihovo je postojanje zbrisano udarom meteora. Njihov nestanak pruža priliku drugoj vrsti – sisavcima koji se šire tadašnjim kontitentima. Neki ostaju na kopnu, drugi se vraćaju u more.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Guste tropske šume prekrivaju kopno. Pojavljuju se prve cvjetnice, odnosno kritosjemenjače koje vremenom postaju dominantna vrsta na kopnu. Klima se hladi i postaje suša. Zbog toga paprat koja je do tada bila divovskih dimenzija, postaje manja i manja i svodi se na mjeru kakvu ima danas. Ustupa mjesto stepama i savanama koje prekriva trava. Trava omogućava biljojedima da napreduju.
Širom Evrope ipak, ističe se ljepotom, visinom i elegancijom jedna četinjača.
“Nit’ je jela, nit’ je smrča, već je ovo Pančićeva omorika!”, uskliknuo je milijunima godina kasnije doktor i botaničar Josip Pančić kad ju je ugledao na području oko Drine. Njegova potraga za ovom vrstom trajala je ravno dvadeset godina. Naime, 1855. godine čuo je naziv “omorika”. Međutim, mještani su mu rekli da oni tako zovu jelu ili smreku. Kad je 1865. godine dobio njezinu grančicu, odmah je shvatio da se radi o do tada nepoznatoj vrsti, te je krenuo u potragu za njom. Potragu koja je trajala sljedećih deset godina, sve do 1. kolovoza 1875. godine kada ju je konačno ugledao.
Omorika se smatra živim fosilom. Neki dokazi upućuju na starost od čak 22,9 milijuna godina. Preživjela je ledeno doba tijekom kojeg su izumrle mnoge srodne vrste. Omorika je našla utočište u kanjonu rijeke Drine. Tamo je mikroklima bila stabilnija. Tijekom ekstremnih zimskih hladnoća kanjon je pružio dovoljno topline, a tijekom ljeta dovoljno vlage i zaštite od vrućina. Ta stabilnost spriječila je “temperaturne šokove” koji su uništili njezine srodnike.
Osim toga, kanjon rijeke osigurao je dovoljno vlage čak i tijekom sušnih razdoblja, a omorika voli vlagu. Opstala je i prilagodila se životu na strmim i nepristupačnim vapnenačkim liticama gdje nije imala konkurencije u obliku drugih vrsta. Strme stijene pružile su joj, k tome, zaštitu od ekstremnih vjetrova koji su evropskim ravnicama harali i pustošili tijekom ledenog doba.
Omorika je vrlo elegnatna. Ima usku stožastu krošnju, te savitljive grane koje joj osiguravaju otpornost na vjetroizvale. Njezina specifičnost je u tome što joj gornje grane rastu prema gore, srednje – vodoravno, dok su najniže grane povijene prema dolje. Iglice su joj spljoštene, na samom vrhu zaobljene, te ne bodu poput iglica obične smreke. Osim toga, dvobojne su. S donje strane imaju dvije srebrne pruge. Zbog njih čitavo stablo, kad mu grane povije vjetar, ima srebrnkasti odsjaj. Iglice su gusto raspoređene i usmjerene prema vrhu grane, što pridonosi njezinoj eleganciji.
Iako joj je prirodno stanište vrlo ograničeno – ne samo to, omorika je na svom prirodnom staništu izuzetno ugrožena, te neke procjene govore da će tamo preživjet tek nešto više od pola stoljeća, ako se nešto radikalno ne promijeni s globalnim zagrijavanjem – zbog njezine elegancije rado je viđena u vrtovima i parkovima diljem Starog kontinenta.
Preferira visine od 200 metara nad morem, pa sve do 1700 mnm. Izuzetno je otporna na gradska onečišćenja, smog, prašinu i dim. Iako u prirodi raste na vapnencu, prilagodit će se gotovo svakoj vrsti tla, a kad se jednom dobro ukorijeni, dobro će podnijeti sušu. Kao da se već milijunima godina pripremala za klimatske promjene kroz koje trenutno prolazi Zemlja.
Ne voli biti na moru, tako da je u rodnom mjestu Josipa Pančića, Bribiru, više nema. Nema je niti ispred hotela Omorika smještenom između Crikvenice i Dramlja. I u Bribiru i ispred hotela bile su zasađene, međutim, sve toplija i sve suša ljeta ipak su uzela svoj danak.
Sve u svemu, omorika će zbog svoje elegancije i prilagodljivosti sigurno opstati kao ukrasna biljka u vrtovima, parkovima i perivojima. Međutim, ugrožena je u svom prirodnom staništu gdje je našla utočište tijekom ledenog doba. Sad joj, pak, ne prijete ledeni vjetrovi, već globalno zatopljenje, a strmi, zatvoreni kanjon postao je zamka iz koje će teško izaći. Strogo je zaštićena kao ugrožena vrsta na crvenom popisu Međunarodnog saveza za očuvanje prirode (engl. International Union for Conservation of Nature – IUCN).
Zbog njezine ljepote, ali i činjenice da je ovdje puno duže od nas ljudi, držimo joj fige i navijamo za nju.
Pogledaj i ovo
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Moglo bi te zanimati
Jeste li ih već primijetili?
Umjetno jezero savršeno uklopljeno u pejzaž Gorskog kotara
Ivan Krstitelj Rabljanin – tvorac dubrovačkih zvona
V1 Travel Corner Takeoff: U dvije minute – Što te očekuje u našem kokpitu
Prva nogometna utakmica odigrana u Hrvatskoj
Značke koje smo skupljali
Bubanj, muzika – složno udaraj!
Što povezuje Ljudevita Gaja i ovo primorsko mjesto?
Kamo ćemo večeras? (Disco klubovi koje smo voljeli)
