Tekst: Mirta Mataija
Video i fotografije: Goran Zaborac
Tekst je izvorno objavljen 2012. u časopisu Hrvatski planinar1, te 2024. u knjizi Put u planine2
Važna napomena - prije posjete Vražjem prolazu, treba provjeriti je li kanjon otvoren za posjetitelje!
Ne bojte se! rekla je Iris T. toga kasnog popodneva kada je na predavanju iz filozofije neonska lampa odjednom počela dimiti. Ne bojte se! Već sam strah pokazuje da ste žrtve! Iako sam tada bila na trećoj godini studija matematike, pravi značaj njezinih riječi otkrivala sam godinama kasnije.
Mjerilo
Mostovi preko kanjona Vražjeg prolaza
Pročitala sam u vodiču - zapravo nisam pročitala u vodiču, nego na internetu - da je Vražji prolaz učinjen prohodnim za izletnike 1934. godine. Još jedna važna godina je 1962. kada je čitavo to područje proglašeno - prepisat ću sa web stranice jer ja to ne znam tako lijepo izreći - posebnim geomorfološkim rezervatom. Ne znam što to točno znači, ali sigurno je neizrecivo važno. (Kao da priroda mari za naša proglašenja!) Čak i nakon toga trebalo je proći još dosta godina do mog rođenja. Moja mama je nedugo zatim kao srednjoškolka prošla tim čudnim i zastrašujućim prolazom, vjerojatno s mislima na prvi album Beatlesa koji su u to doba krenuli osvojiti svijet. Bez obzira na sve godine, Vražji prolaz je oduvijek bio tu, jednako kao i Amerika, i kao Orionov pojas i zvijezda Sjevernjača, koja je mnogim istraživačima pokazivala put. Čovjekova prolaznost i vječnost svemira jednostavno ne dopuštaju jednako shvaćanje vremena. Ali, ako je svijest odgovorna za stvaranje svega što postoji, kao što pomalo zamagljeno piše u svetim knjigama, onda i mi ljudi postojimo oduvijek - barem kao mogućnost. Zato neću više pisati o godinama.
Prizor iz Vražjeg prolaza
Iz nekog meni nepoznatog razloga, objekt deklariran kao planinarski dom Zeleni vir bio je zatvoren, isto kao i kućica u kojoj je predviđeno kupovanje ulaznica i suvenira. Nisam željela suvenir, ne volim suvenire. To su zamrznute slike stvarnosti koja bi trebala biti živa. Hoću reći da ne postoji ništa bitno osim trenutka obasjanog sviješću. Ne, htjela sam uzeti nekakav vodič kroz ove prirodne fenomene. Loše pamtim podatke, pa sam morala napregnuti sve raspoložive kapacitete svog mozga da se prisjetim barem nečega što sam o Vražjem prolazu čitala na internetu prije nekoliko dana. Znam da sam jako željela upamtiti duljinu samog Vražjeg prolaza. Čak sam nekoliko puta ponovila na glas, ali zapamtila je nisam. Nema veze, pomislila sam. Kakvim se to metrom mjeri divota ovog kanjona? Zar metrom definiranim kao duljina puta koji u vakuumu prijeđe svjetlost za vrijeme od 1/299 792 458 sekunde? Ja ne mogu niti zamisliti koliko je to 1/299 792 458 sekunde. Ne, tim metrom ne želim mjeriti nešto najljepše što je stvoritelj bez imalo napora utisnuo u ovaj krajolik. Cijelim putem oduzimao mi je dah svojom divljom i neukrotivom ljepotom, svojom jednostavnom i neopterećenom silinom, svojim postojanjem koji smisao nalazi upravo u tome – postojanju, i ne treba druge potvrde svoje vrijednosti. Zato je za mene Vražji prolaz golem, bez obzira na onaj nezamisliv djelić sekunde i još nekoliko takvih djelića sekunde. Osim toga, mjerenje prirodnih oblika - koji su po svojoj naravi fraktalni - stvar je dogovora i odabira mjerila.
Mjerilo koje sam ja odabrala je - osjećaj slobode i spoznaja vlastite vrijednosti koji je ostao dugo, dugo nakon povratka kući.
Stijena
Kanjon Vražjeg prolaza utisnut je duboko u okomitu stijenu. Nekoliko stabala prkosi gravitaciji i ostalim zakonima prirode. Ravno u zrak, uz glatku površinu stijene. Koga briga za korijenje kad visine zovu - gore, gore, prema nebu!
Mi ljudi zatrovani smo mnoštvom informacija. Danas je sve stvar reklame. Ideje, mišljenja, stavovi, znanstvene teorije, moda... sve je stvar reklame. Neprekidno smo pod njihovim utjecajem. Na radiju, televiziji, vrebaju me uz cestu, sa zidova zgrada. Napadaju me kroz popularne pjesme raznih bezimenih i bezličnih manekena koji vladaju svjetskim i domaćim glazbenim ljestvicama. Zaskoče me iz filmova proizvedenih u Holywoodu - tvornici snova. Ma kakvi snovi, to je jednostavno tvornica. Snimaju li se igdje drugdje još ikakvi filmovi?
Zato stijena može biti blaženo sretna. Glatka, gola i okomita. Bez reklama.
Još jedan most
„Pazi!“, uzviknuo je Zabo. Lomljenje grana i pad kamena prema dnu kanjona. Pogledala sam uvis prema izvoru te buke. Divokoze, rekao je netko u mojoj blizini. Gledala sam i gledala, naprezala oči. Ili su premalene da ih ja vidim, ili su prebrze. Uglavnom, kamenje koje se odlomilo sa stijene i udarci kopita o kamen meni predstavljaju dovoljan dokaz njihove prisutnosti. Zar se tako ne traže crne rupe? Budući ih nije moguće izravno vidjeti - zato i jesu crne rupe - mjeri se njihov pretpostavljeni učinak na okolni svemir. To je posredan dokaz. Jednako tako, prihvaćam prisutnost divokoza na ovoj veličanstvenoj okomitoj stijeni prošaranoj stablima, koja su poput galeba Jonathana Livingstona smogla snage i vinula se prema nebu. Osjećam divljenje prema tim jednostavnim dlakavim stvorenjima kojima je ta stijena dom. Sretne su divokoze. Zamišljam kako bi izgledala stijena da se netko dosjetio iskoristiti je za svoju opaku reklamu. Možda jedan kredit koji podsjeća na šarene gumene bombone, uz koji možemo ostvariti svoje snove. Sve dok iz banke ne počnu stizati nimalo šareni dopisi o promjeni kamatne stope, povećanju anuiteta, primjeni valutne klauzule. Ili možda juhica koju s neizmjernom ljubavi prema nama pakiraju strojevi u tvornicama tko zna gdje, a bez koje je obiteljska sreća jednostavno nezamisliva. Ili jedan od apsolutnih favorita - odjeća koja iz stroja za pranje izlazi ne samo blještavo bijela, već i suha i ispeglana i sve, samo zato što je oprana tim i tim inteligentnim praškom koji se, poput superjunaka u filmovima, tijekom pranja bori s opakim i tvrdokornim mrljama i, naravno, pobjeđuje.
Uh, koliko ljepote i nevinosti u ovoj nepristupačnoj divljini. Ispod nogu pjenila se voda.
Koga hvata vrtoglavica od ovog prizora?
„Pogledaj, gore!“ Iz džepa sam izvadila svoj mali, tek nedavno kupljen dalekozor. Pokušala sam naciljati mjesto na stijeni koje mi je pokazao Zabo. Još sam malo tražila i tada sam je ugledala: nehajno kao da stoji nasred ravnice, sa sve četiri tanke noge smještene na izbočini koja meni ne bi dostajala niti da postavim jednu, ponosna i plemenita divokoza je promatrala kanjon, vodu, nas. I kad joj je to dosadilo odmahnula je glavom, zazviždala, lupila kopitom po onoj maloj izbočini i elegantnim i koordiniranim pokretom, pokretom koji prelazi ljudske sposobnosti kopiranja, odskočila nekamo. Više je nisam vidjela. Ali bilo je dovoljno. Divokoza je viđena i postoji. O crnim rupama ćemo još razgovarati.
Istraži i pretplati se na naš YouTube kanal
Još iz iste kategorije
Snježnik: Uspon preko Grebena i tužna priča o najljepšem domu
Povijesni inženjering: Kako su voda, vjetar i para pokretali ljudsku civilizaciju
Kako nastaju munje: Od gnjeva bogova do znanstvenih objašnjenja
Tajne vodenica: Genijalni inženjering vinodolskih mlinara
Fliš: Tko uništava vinodolske ceste?
Jazavac (Meles meles): Arhitekt divljine koji stoljećima gradi obiteljske utvrde
Agava: Botanički nomad s meksičkim genima
Matić poljana (Gorski kotar): Predivna priroda i legendarna povijest
Gorski ljiljan: cvijet koji je Prometeju ukrao plamen
Što su tunere i kako je tradicionalni tunolov hranio Bakarski zaljev?
Leptir prugasto jedarce: Graciozni letač koji skriva nevjerojatnu obranu
Schlosserov dom na Risnjaku: Povijest i sudbina planinarskog doma
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 2. dio
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 1. dio
“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 2. dio
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola – rušenje Kaštela (4. dio)
