Tekst: Mirta Mataija
Fotografije i video: Goran Zaborac
Teren po kojem smo se kretali Goran i ja činio se nekako drugačiji od okoiine: mekši, sipkiji i iznad svega neprirodan. Sredinu polja presijecali su jarci u kojima je voda više stajala, nego tekla, a oko jaraka poput vojske poredali su se buseni neobično visoke trave. Osim trave, ponegdje su razbacani rasli zakržljali grmići, a sve ostalo bilo je pusto, kao da je jalovo. Prevladavala je zlatno-smeđa boja zemlje. Staza i puteljaka nije bilo, tako da je kameni most izgledao kao da je bačen, spajao je ništa s ničim. Lukovi koji su ga pridržavali bili su fino obrađeni i očuvani.
Autorica teksta ispred potopljenog mosta
Još čudnija je bila mekoća tla. Tenisice su, dok smo hodali neobičnim, valovitim i prostranim poljem, propadale malo više nego što bi bilo normalno. Kao da je čitavo polje nedavno preorano, iako ni traktora, niti usjeva nije bilo ni blizu.
Postani pretplatnik i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Možda je to najbliže onome što je nekada vidio Dragutin Hirc prolazeći ovim krajem, bilježeći pritom njegove znamenitosti i ljepotu.
Polje na kojem se uzgaja krumpir, zob, ječam i grah
“Lokvarskim poljem vijuga potok ‘Malavoda’, dolazeći iz Mrzle vodice preko Srednjeg jarka. Obale mu obrubljuju njive i polja, po kojima krumpir, grah, zob i ječam liepo uspievaju.”1
Prizor je to koji je izronio doslovno sa dna Lokvarskog jezera kad se ovo ispraznilo zbog održavanja sustava cijevi i brane. Iako se njegovo duboko plavetnilo savršeno uklopilo u prirodu Gorskog kotara i crnogorične šume što ga okružuju, ovo je ipak umjetno jezero, izgrađeno iz praktične potrebe – proizvodnje električne energije. Svakih dvadeset godina jezero se prazni zbog održavanja.
Planovi za njegovu gradnju i gradnju pripadajućih hidrocentrala postojali su još od 1939., međutim odgodio ih je početak drugog svjetskog rata koji će na naše prostore donijeti neviđenu patnju i razaranje, te će gradnja morati pričekati do početka pedesetih godina dvadesetog stoljeća.
Lokvarsko jezero ili polje na kojem se uzgaja grah, ječam i zob?
Točnije, od 1952. do 1955. gradila se brana koja će vodu iz rječice Lokvarke – koju Dragutin Hirc naziva potokom Malavoda, odnosno Mala voda, kako gdje – zadržati u nekadašnjem polju okruženom sa svih strana visokim i strmim obroncima obraslim gustom šumom. U izgradnji je sudjelovalo preko 27 tisuća omladinaca. Osim njih, u rad su bili uključeni i zatvorenici, vjerojatno neki lakši prekršitelji, koji su umjesto zatvora kažnjeni društveno koristnim radom. Zbog omladine uključene u gradnju, jezero je nekad nosilo ime Omladinsko jezero, ali to se promijenilo.
Lokacije za izgradnju jezera odabrana je iz dva razloga. Jedan je bila nadmorska visina. Drugi je sam teren, njegova konfiguracija i sastav. Inženjeri su, naime primijetili da bi tijekom proljeća, kad bi dotok vode bio veći zbog topljenja snijega, Lokvarsko polje znalo poplaviti. O tome izvještava i sam Dragutin Hirc.
“Kako je dolina lokvarska sa sjevera, juga i iztoka pećinama zatvorena, to bi potok cielu dolinu zaplavio i u potok pretvorio, kao što to nekoć valjda i bijaše, da priroda vodi nije dala oduška. (…) Tekući Mala voda pravcem jugo-iztočnim, okrene na jednom iztočno i propada u lokvarski ponor, jedno 10 časaka od samoga mjesta daleko. Ponor je puknuo u vapnenim pećinama, te je na 10 m dug, a 6m širok. Kad o proljeću voda nabuja, ponor je ne može na jednom progutati i za to Mala voda zaplavi jedan dio lokvarskoga polja.”2
Dakle, za stvoriti jezero, trebalo je izgraditi branu i zatvoriti lokvarski ponor.
Prilikom gradnje Lokvarskog jezera potopljeno je Lokvarsko polje, jedna dionica stare ceste Lujzijane što je prolazila Poljem, te mjesto Srednji jarak izgrađeno uz Lujzijanu kad je ova početkom 19. stoljeća prošla Gorskim kotarom i povezala Primorje, odnosno Rijeku i Karlovac. Umjesto potopljene, izgrađena je nova dionica Lujzijane koja prolazi više, te zaobilazi i Lokvarsko jezero i samo mjesto Lokve. Na njoj se nalazi vidikovac s kojeg pogled seže preko mirnih voda jezera, sve do obronka i vrhova Risnjaka na jednu stranu, te mjesta Lokve na drugu
Lokvarsko jezero s vidikovca – u daljini se vidi Risnjak, dolje desno brana
Ljudi koji su iseljeni iz Srednjeg jarka dobili su mahom stanove u Rijeci, na Trsatu, a temelje njihovih kuća sakrilo je muljevito dno iako one nisu nikada potpuno uništene. Jedino je kameni most ostao kao postojani svjedok nekadašnjeg vremena što svakih dvadesetak godina izroni iz dubine.
HE Vinodol
Lokvarsko jezero dio je sustava umjetnih jezera i hidroelektrana koji se naziva Hidroelektrana Vinodol. U sustavu se nalaze osim Lokvarskog još i tri jezera u Fužinama: Jezero Bajer, Lepenica i Potkoš, te Tribaljsko jezero kraj kojeg je smještena i sama hidroelektrana.
Iako je potok koji puni Lokvarsko jezero slab, vrijednost ovog sustava nalazi se u razlici u nadmorskoj visini između jezera i hidrocentrale. Naime, Lokve (727 mnm) i Fužine (730mnm) nalaze se na nadmorskoj visini većoj od 700 mnm, a Tribalj na otprilike 55 mnm. Sustav, pojednostavljeno, funkcionira na način da se voda iz Lokvarskog jezera i Lepenice sakuplja u jezeru Bajer, a otuda cjevovodima navodi na turbine hidroelektrane Vinodol u Triblju. Pad sa akumulacijskog područja u Gorskom kotaru do hidroelektrane iznosi nešto manje od 700 metara i to je jedan od najvećih ostvarenih padova u Evropi3.
Nekad polje, onda jezero, pa nakratko opet Lokvarsko polje
Dakle, HE Vinodol svoju snagu crpi iz pada, a ne iz velike količine vode koja bi punila akumulacijska jezera.
Prve (hidro)elektrane
Zanimljivo je da su prve izgrađene elektrane uopće na svijetu bile upravo hidroelektrane. Prva je izgrađena 1881. godine na slapovima Niagare. To je bila hidroelektrana koja je proizvodila istosmjernu struju i njome je opskrbljivala obližnje tvornice i javnu rasvjetu.
Iako postoji izreka da se prvi pamte, u slučaju hidroelektrane na slapovima Niagare to ne vrijedi. Naime, puno poznatija od ove prve, upravo je hidroelektrana koju je petnaest godina kasnije, 1895., izgradio Nikola Tesla. Bila je to prva – ipak u nečemu prva – hidroelektrana koja je proizvodila “Teslinu”, odnosno imjeničnu struju velikih snaga koja se mogla transportirati dalekovodima na velike udaljenosti4. Struja iz Tesline hidroelektrane osvijetlila je 40 kilometara udaljen grad Buffalo, a kasnije i udaljenije gradove5.
Svega nekoliko dana nakon puštanja u pogon hidroelektrane na slapovima Niagare, točnije 28.08.1985. s radom počinje druga, nama možda i zanimljivija. Bila je to hidroelektrana Jaruga, prva hidroelektrana u Evropi6. Napravljena je takđer po nacrtima Nikole Tesle. Za pokretanje turbina i proizvodnju električne struje iskorištavala je vodenu snagu Skradinskog buka, posljednje i najveće sedrene barijere na rijeci Krki7. Strujom proizvedenom u toj elektrani osvijetljen je Šibenik i to prije svih evropskih prijestolnica koje su električnu rasvjetu dobile kasnije.
Glad za energijom
Ako se vratimo natrag u Gorski kotar, vidjet ćemo da je prva elektrana u Gorskom kotaru također bila pokretana silom vode. Bila je to HE Zeleni vir, poznatija kao Munjara smještena u Zelenom viru podno Skrada. U pogon je stavljena 1921. godine. Munjara radi i danas, njezina snaga je 1,7 MW i može proizvesti 7,39 GWh električne struje godišnje8.
Isušeno dno Lokvarskog jezera i brana
Od pokretanja Munjare, pa čak i od puštanja u rad sustava HE Vinodol prošlo je dosta vremena. Otada naša glad za energijom neprekidno raste. Vezana je za imperativ rasta produktivnosti, ali i ulaska novih tehnologija poput umjetne inteligencije u svakodnevni život. Upravo u sve široj upotrebi umjetne inteligencije leži potencijalna opasnost ili možemo reći izazov ogromnog povećanja potrebe za energijom u ne tako dalekoj budućnosti9.
Čini se da se glad samo povećava, a nikako ne smanjuje i da će se tako i nastaviti. Tko zna koliko će se još vjetra i koliko valova, koiko sunčevih zraka morati zauzdati prije nego shvatimo da zadovoljstvo ne dolazi izvana, nego iz dubine i smisla.
Šetnja oko Lokvarskog jezera
Oko Lokvarskog jezera vodi staza. Duljina joj je 17 kilometara. Dijelom prolazi visoko iznad razine jezera, a dijelom tik uz njegovu površinu. Turistički radnici iz Lokava to su iskoristli i osmislili dvije manifestacije: POJ i BOJ, tj. Pješice i Biciklom Oko Jezera.
Prošlog ljeta izvela sam našeg psa Pepina u obilazak oko jezera. krenuli smo iz Mrzle Vodice. Smjer koji smo odabrali bio je suprotan od smjera kazaljke na sati i suprotan od onog kojim se kreće POJ, manifestacija Pješice Oko Jezera. Markacije na stablima bile se loše za taj smjer, kao da nitko nije računao da će se i ovako obilaziti jezero. Ponekad je trebalo prijeći i nekoliko desetaka metara nakon raskršća da shvatim da smo krenuli krivo jer ne nailazimo ni na kakve oznake.
Na polovici obilaska pomislila sam kako bi dobro bilo vratiti se do auta Ćaćinom splavi. Međutim, ona nije plovila. Nikoga nije bilo u blizini da ga pitamo je li to samo dok se splavar ne vrati s pauze ili taj dan, tjedan, mjesec, dio godine… splav ne plovi. Nastavili smo pješice oko jezera. Tu su počeli pravi problemi.
Staze su većim dijelom bile potopljene. Da zaobiđemo dijelove pod vodom koje nismo mogli pregaziti, popeli smo se uz obronak i začas našli na strmini. Put su nam presijecali bezbrojni jarci i vododerine u koje je trebalo sići, pa se iz njih opet izdignuti. U svom tom zaobilaženju izgubili smo iz vida jezero i našli se na šumskoj cesti. Srećom, bila je kratka i brzo nas je izvela van iz šume. Bila je to cesta koja spaja Zelin Mrzlovodički i Lokve. Čekalo nas je još pješčenje natrag do Mrzle Vodice gdje smo ostavili auto.
Niska razina vode u Lokvarskom jezeru
Tako se ono što je trebalo biti šetnja pretvorilo u ispitivanje vlastitih granica izdržljivosti koje ne bih nikome preporučila, a niti bih ga sama ponovila. Umjesto toga, baš poput turista, zastala bih autom na vidikovcu i uhvatila tamne i teške, olujne oblake što se skupljaju nad vrhom Risnjaka i propuštaju tek toliko sunčevih zraka da one dodirnu površinu Lokvarskog jezera i pretvore čitav taj kraj u jednu čaroliju.
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Pogledaj video Evo zašto moraš posjetiti Lokvarsko jezero”” i pretplati se na naš YouTube kanal.
- Dragutn Hirc, Gorski kotar: slike, opisi i putopisi, Tiskara Rijeka, 1993., pretisak iz 1898. g ↩︎
- ibid ↩︎
- https://www.hep.hr/proizvodnja/hidroelektrane-1528/pp-he-zapad/he-vinodol/1536 ↩︎
- https://www.energetika-net.com/predstavljamo/rijeka-na-kojoj-je-roena-hidroenergija ↩︎
- https://hr.wikipedia.org/wiki/Nikola_Tesla#Izgradnja_prvih_hidroelektrana_na_izmjeni%C4%8Dnu_struju ↩︎
- https://www.energetika-net.com/predstavljamo/rijeka-na-kojoj-je-roena-hidroenergija ↩︎
- https://www.npkrka.hr/hr/posjeti/sadrzaji/skradinski-buk/ ↩︎
- https://www.hep.hr/proizvodnja/hidroelektrane-1528/pp-he-zapad/he-zeleni-vir/1539 ↩︎
- https://legrandcontinent.eu/fr/2025/04/10/la-consommation-delectricite-des-centres-de-donnees-qui-alimentent-lia-devrait-tripler-dici-2035/ ↩︎
Još iz iste kategorije
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 1. dio
“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 2. dio
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola – rušenje Kaštela (4. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (3. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (2. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (1. dio)
Bubanj, muzika – složno udaraj!
Što povezuje Ljudevita Gaja i ovo primorsko mjesto?
Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj
Dvorac, staklana i Selekcijska stanica za krumpir obilježili su ovo goransko mjesto
Nekadašnji grad kovača i rudara danas traži novu šansu za život
Ovo primorsko mjesto čuva stari božićni običaj
Od 1989. i stranci mogu na ovaj otok, ali se moraju držati jednog pravila
Kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati
Otok koji je admiral Persano smatrao Gibraltarom Jadrana i nikad ga nije osvojio
Najviše naselje u Hrvatskoj
