Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
Vojnović i Nocetti – direktor arsenala i glavni brodograditelj
Svaki pothvat, a naročito ovako velik, treba imati glavne i odgovorne ljude. Intendanca je, stoga, Beču predložila dva imena: Mitra Vojnovića iz Trsta za direktora arsenala, dakle zaduženog za opremanje fregata naoružanjem i Julija Nocettija za glavnog brodograditelja. Nocetti je već izgradio ime kao umješan i vješt brodograditelj u Livornu, pa je njegov angažman bio odmah odobren. S imenovanjem Mitra Vojnovića, međutim, bilo je više problema.
Mitar Vojnović vukao je porijeklo iz Boke. Rodio se u Herceg Novom i u mladosti preselio u Trst. Tamo je našao zaposlenje na trgovačkim brodovima svoga strica Jovana Vojnovića, te je na koncu postao kapetan. Kao kapetan, istaknuo se u borbi protiv neke engleske gusarske lađe1. To ga je kvalificiralo za direktora arsenala iako bi radije i dalje radio na jedrenjacima kao kapetan.
Iako je imao sjajne preporuke, carica Marija Terezija, na nagovor Dvorske državne kancelarije odgađa njegovo imenovanje. Brinula ih je pravoslavna vjeroispovijest Mitra Vojnovića, te činjenica da dio njegove rodbine živi u krajevima pod Mletačkom republikom. Ne samo da živi, već tamo uživa poseban položaj. Zbog toga mu Dvorsko vijeće ne želi povjeriti tako odgovornu funkciju u ratnoj floti koja se tek trebala stvoriti.
Međutim, konačno je odvagnuto da njegova vjeroispovijest ne igra ulogu – kao što je i inače bilo pravilo u habsburškoj vojsci, te da on neće pogaziti svoju čast odavajući povjerljive informacije svojim rođacima u Mletačkoj republici. Tako su konačno Vojnović i Nocetti preuzeli rukovođenje poslovima izgradnje prvih velikih ratnih pomorskih jedinica.
Dopremanje drvne građe
Procijenjeno je da za izgradnju fregata potrebno 500 hrastovih trupaca. Za svaki slučaj, odlučeno je da ih se u brodogradilište dopremi dvostruko više. Danas je to gotovo nezamislivo, međutim tada, sredinom 18. stoljeća, prikladna hrastova građa pronađena je u šumama u riječkom zaleđu. Odabir nadzirao je sin Julija Nocettija, Petar. Petar je na riječkom području pronašao svu potrebnu građu, ali mu službenici nisu odobrili sječu više od 500 stabala. Danas, na primjer, jedan radnik u šumariji otprilike toliko posiječe za mjesec dana.
Postani pretplatnik, čitaj bez oglasa i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Nakon pregovora, dozvoljena je sječa još 310 stabala. Ostatak se trebalo nabaviti u privatnim šumama Vinodola.
Za piljenje trupaca angažirani su Kastavci koji su jedini mali prikladne pile i dovoljno iskustva za taj zahtjevan posao. Prijevoz je povjeren stanovnicima Klane. Zanimljivo je da je prvi plan bio trupce nabaviti u šumama oko Karlovca. Ali od toga se odustalo zbog lošeg stanja ceste prema moru zbog čega bi transport bio jako težak, na granici izvedivog. Radilo se o cesti koja je povezivala Karlovac s Bakrom i Rijekom, svečano otvorenoj 1728., nazvanoj Karolina po caru Karlu VI koji je inicirao njezinu izgradnju. No, već polovicom 18. stoljeća, odnosno 1760.-ih čini se da je bila u lošem stanju.
Odluka o imenu
Kako bi sve bilo po običajima tog vremena, u Livornu je naručena carska zastava. Ona se trebala zavioriti na jarbolima već tijekom gradnje. U Livorno je poslan nacrt carskog orla kako bi tamošnji majstori izvezli grb monarhije na zastavama. Na prijedlog Nocettija iskovane su dvije medalje – po jedna za svaki brod – s likom carice i njezinim grbom.
Da se radilo o važnom događaju, koji je trebao označiti prekretnicu u pomorskoj orijentaciji monarhije, pokazuje činjenica da je sama carica 4 srpnja 1765. odobrila imena budućih fregata. Zvat će se Aurora (Zora) i Stella Matutina (Jutarnja Zvijezda).
Dok je gradnja još trajala, Mitar Vojnović je procijenio da na svakoj jedinici treba biti 124 mornara i 100 vojnika. Iako je sam Vojnović želio biti ono što je najbolje znao i najviše volio – kapetan jedne od fregata, Dvorsko vijeće oklijevalo je donijeti takvu odluku. Zamjerali su mu isto ono zbog čega su oklijevali imenovati ga direktorom arsenala. Umjesto njega, kapetana jedne fregate pronašli su u redu Malteških vitezova.
Sudbina fregata i vraćanje stvari na početak
Ni Vojnoviću, niti malteškom kapetanu sudbina nije dala da zaplove na austro-ugarskim fregatama. Nakon dvije i pol godine gradnje, kad su konačno 1766. porinute, postavilo se pitanje koje je, zapravo, čitavo vrijeme visilo u zraku – pitanje financija. Kolika će biti plaća kapetana, koliko mornara, a kolika vojnika? I održavanje fregata nešto će koštati. Sigurno treba računati i na hranu za mornare, vojnike, a i održavanje brodogradilišta i arsenala nosi dodatne troškove.
Zato je donesena jedna čudna odluka.
Nakon uzbuđenja koje je pratilo pothvat gradnje prvih dviju fregata, odlučeno je da ih se – proda. U početku se Marija Terezija protivila prodaji smatrajući da su fregate izgrađene radi osiguranja plovidbe u Jadranu, a time i zaštite Austrijskog primorja i da tu svrhu mogu izvršavati. Također, koristit će se za obuku budućih mornara koji će kasnije služiti u zamišljenim jakim pomorskim snagama monarhije. Planirala je izgradnju i opremanje novih fregata i drugih jedinica u kraljevičkom brodogradilištu. Može se reći da je imala viziju, ali za njezino ostvarenje trebat će pričekati nekoliko desetaka godina.
I kako to biva kad se sudare vizija i stvarnost, na kraju su odlučile financije. U ljeto 1770. carske su fregate zadnji put pozdravile obale Kraljevice i otplovile prema Italiji. U Genovi će ih preuzeti tamošnje brodogradilište koje će ih dalje prodati španjolskoj kruni. Zauzvrat, Španjolska će osiguravati austro-ugarske trgovačke jedrenjake na plovidbi Sredozemljem.
Tako je ambiciozan pothvat završio. Monarhija nakon svega opet nije imala ratnu mornaricu, a od čitavog pothvata ostalo je brodogradilište i arsenal u Kraljevici.
I spoznaja o tome za što je sve sposoban ljudski duh kad ga vodi vizija i ima podršku tamo gdje je potrebna. Pokazat će se to, kao što ćemo vidjeti u drugim člancima, i u kasnijim vremenima jer će baš ovo brodogradilište uvesti mnoge inovacije i u mnogočemu biti prvo na istočnoj, hrvatskoj obali Jadrana.
Pročitaj i ovo
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 1. dio
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
- ibid. ↩︎
Još iz iste kategorije
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 1. dio
“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 2. dio
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola – rušenje Kaštela (4. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (3. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (2. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (1. dio)
Bubanj, muzika – složno udaraj!
Što povezuje Ljudevita Gaja i ovo primorsko mjesto?
Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj
Dvorac, staklana i Selekcijska stanica za krumpir obilježili su ovo goransko mjesto
Nekadašnji grad kovača i rudara danas traži novu šansu za život
Ovo primorsko mjesto čuva stari božićni običaj
Od 1989. i stranci mogu na ovaj otok, ali se moraju držati jednog pravila
Kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati
Otok koji je admiral Persano smatrao Gibraltarom Jadrana i nikad ga nije osvojio
Najviše naselje u Hrvatskoj
