Dušni dan. Ako tražimo nešto što je zajedničko svim kulturama, bez obzira na vrijeme i prostor u kojem su nastale, naći ćemo želju za spoznajom i razumijevanjem svijeta oko sebe, potrebu za umjetnošću i matematikom, te vjerovanje da ovaj fizički svijet nije jedini koji postoji te da prema tome život ne završava smrću.
Zato u svim kulturama nalazimo na običaje kojima se iskazuje počast preminulim precima i koji u nekim slučajevima čak omogućavaju na nekoj razini komunikaciju s njima. Barem tako tvrde običaji.
Dok na Dušni dan katolički vjernici pale svijeće na grobovima svojim najdražih, možemo se podsjetiti na slične običaje koji su trajali kroz neka prošla vremena u drugim kulturama i drugačijim civilizacijama.
Od balzamiranja do novčića za lađara Harona
Među najstarijim i najpoznatijim kulturama je drevni Egipat. Egipćani su vjerovali da duša (ka i ba) treba fizičko tijelo kako bi preživjela u zagrobnom životu. Stoga su smislili postupak mumifikacije kojem je svrha očuvati tijelo pokojnika. Proces mumifikacije trajao je i do 70 dana, a uključivao je uklanjanje organa i balzamiranje. U grobnice su se stavljali tekstovi s čarolijama koji su pokojniku pomagali proći kroz opasnosti podzemnog svijeta.
U antičkoj Grčkoj nisu se oslanjali samo na čarolije i magične formule, već su pokojnicima u usta ili na oči stavljali novčić kako bi mogli platiti lađaru Haronu za prijevoz preko rijeke Stiks u podzemni svijet. Članovi obitelji redovito su posjećivali grobove i na njih izlijevali vino, med, vodu ili ulje kao žrtvu i hranu za duše preminulih.
Rimljani su, pak, slično kao mi danas, imali festival Parentalia tijekom kojeg su obitelji posjećivale grobove i dijelile obroke s precima. Za razliku od suvremenih kršćanskih običaja gdje sjećanje na pretke traje jedan ili dva dana, festival Parentalia trajao je čitavih devet dana i održavao se od 13. do 21. veljače.
Meksiko: Smrt kao prirodni nastavak životnog ciklusa
Na drugom kraju svijeta, u Meksiku, prije dolaska španjolskih osvajača, pretkolumbovski Meksikanci nisu poznavali koncept pakla i raja tako da smrt nisu doživljavali kao kaznu ili kraj, nego kao prirodni nastavak životnog ciklusa.
Vjerovali su da duše odlaze u Mictlán, podzemni svijet kojim vlada boginja smrti Mictecacihuatl. Put do Mictlána bio je dug i naporan, pa su živi svake godine organizirali svetkovine kako bi precima osigurali hranu, vodu i energiju za to putovanje. Ove su svetkovine trajale ne dva dana, ne čak niti devet dana, nego čitava dva mjeseca.
Prvi mjesec, Miccailhuitontli bio je posvećen preminuloj djeci, što odgovara današnjem 1. studenom, koji se u Meksiku obilježava kao Dan anđelčića. Inače Miccailhuitontli na jeziku nahuatl doslovno znači “Malo slavlje mrtvih” ili “Svetkovina štovanih pokojnika”. U suvremenom kalendaru odgovara drugoj polovici srpnja i prvoj polovici kolovza
Drugi mjesec Hueymiccailhuitl, koji odgovara drugoj polovici kolovoza i prvoj polovici rujna u gregorijanskom kalendaru, bio je posvećen odraslim preminulima i precima (današnji 2. studeni).
Prije nego što su Španjolci u Meksiko donijeli voštane svijeće, domoroci su zasvetkovina koristili mirisnu smolu drveta koja se palila poput tamjana – copal i baklje. Za Azteke je vatra predstavljala jedan od četiriju osnovnih elemenata prirode potrebnih za tranziciju duša.
Dim zapaljenog copala čistio je prostor od loših energija i služio kao mirisni putokaz koji privlači duše predaka natrag u domove. Dolaskom kršćanstva, u meksičke domove ulaze voštane svijeće, ali zadržavaju tu staru ulogu “vatre koja osvjetljava put kroz podzemlje”.
Obon i plutajući lampioni dalekog Istoka
Pogledamo li još dalje na Istok, prema Japanu, u budističkoj tradiciji naći ćemo svetkovinu Obon. Ona se slavi sredinom kolovoza i predstavlja vrijeme kada se duhovi predaka vraćaju posjetiti žive. Na kraju festivala provodi se ritual Tōrō Nagashi.
Tijekom tog rituala tisuće papirnatih lampiona sa svijećama puštaju se niz rijeke i more. Ta plutajuća svjetla imaju ulogu da isprate duše natrag u njihov svijet.
Pretkršćanski običaji Slavena i Kelta
U kršćanskoj tradiciji početkom studenog grobovi preminulih predaka ukrašavaju se krizantemama i lampionima. Kao što je slučaj za mnoge kršćanske običaje i ovdje se u pozadini kriju puno stariji rituali.
Naime, za stare Slavene i Kelte prijelaz iz listopada u studeni označavao je kraj sezone svjetla (ljeta) i početak sezone tame (zime). Naši su preci vjerovali da se u tim maglovitim noćima veo između svijeta živih i svijeta mrtvih stanjuje. Granice bi se izbrisale. Duše predaka vraćale bi se natrag prema svojim toplim ognjištima tražeći okrjepu, dok bi s njima iz mraka izlazila i nepoznata, mistična bića.
Katolička crkva, točnije papa Grgur III u 8. stoljeću, a kasnije i benediktinci (sv. Odilon 998. godine), strateški su pomaknuli sjećanje na svete i vjerne mrtve upravo na 1. i 2. studenoga. Na taj su način uspjeli uklopiti duboko ukorijenjene obrede u kršćanstvo.
Od drevnih lomača do svijeća i lampiona
U svim običajima vezanim za štovanje mrtvih jedan od ključnih elemenata bila je vatra. No, njezina uloga i oblik mijenjali su se kroz povijest.
Rani europski narodi palili su golem vatre na brdima i raskršćima. Taj otvoreni plamen služio je kao svjetionik zalutalim dušama, ali i kao štit od zlih sila. Vjerovalo se da vatra i dim tjeraju zle sile i pročišćavaju prostor omogućavajući tako dolazak dragih gostiju iz svijeta sjena.
Kršćanstvo je lomače unijelo u intimu domova i groblja, zamijenivši ih u prvo vrijeme plamenom svijeće, a danas sve više električnim lampionima. U kršćanskoj tradiciji vatra više ne tjera demone. Ona simbolizira Krista kao Svjetlo svijeta koje pobjeđuje tamu groba.
Kroz stoljeća naš se jezik mijenjao, religije su se smjenjivale, a tehnologije napredovale.
Ipak, vizualna poruka ostala je potpuno ista od prapovijesti pa sve do danas. Paljenje svjetla u tamnoj jesenskoj noći naš je trijumf nad zaboravom. To je poruka onima koji su otišli da svjetlo njihova života i dalje gori u nama koji ih se sjećamo.
Pogledaj i ovo
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Moglo bi te zanimati
Što povezuje Ljudevita Gaja i ovo primorsko mjesto?
Kamo ćemo večeras? (Disco klubovi koje smo voljeli)
Serije koje smo voljeli 1970.-ih i ’80.-ih
Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj
Muziku si mogao ponijeti sa sobom
Dvorac, staklana i Selekcijska stanica za krumpir obilježili su ovo goransko mjesto
Nekadašnji grad kovača i rudara danas traži novu šansu za život
U sedam i petnaest navečer
Ovo primorsko mjesto čuva stari božićni običaj
