U današnje vrijeme, koje bi neki nazvali potrošačkim, ako nam bilo što zatreba, sve možemo naručiti preko neke od aplikacija ili web shopova. Zato je danas teško razumljiv pothvat koji je prije tek nešto manje od stoljeća spojio entuzijazam, znanje i vještinu kako bi se izgradilo nešto do tada neviđeno u Gorskom kotaru, ali i u tadašnjoj Hrvatskoj. Radilo se o novom sportu koji je svoju priču u našem kraju započeo baš onako filmski. Da bismo razumjeli kako su skijaški skokovi uhvatili korijenje na goranskom snijegu, moramo se u mislima vratiti na sam početak 20. stoljeća, točnije u zimu 1911. godine, i to na posve neočekivano mjesto – u riječku luku.
Od riječkih dokova do goranskih vrhova
Rijeka je u to vrijeme bila kozmopolitski lgrad, mjesto susreta svjetova. U njezinu su luku uplovljavali moderni trgovački brodovi iz najudaljenijih kutaka planeta. Među njima su bili i oni iz Skandinavije. Lokalni lučki radnici i građani s neskrivenim su čuđenjem promatrali norveške i švedske mornare koji su s brodova silazili noseći neobične, dugačke drvene daske.
Kada bi zimska kiša prala riječke ulice i dokove, a okolna brda bila okovana snijegom i blještavilom, ti bi mornari silazili s brodova i odlazili ravno u Mrkopalj. Tamo bi vezali te čudne daske za noge i uz glasan smijeh jurili niz strme padine. Goranska mladež, navikla na surove zime u kojima je snijeg bio tek teška svakodnevna muka, gledala je ove skandinavske goste kao bića s drugog planeta. Iskra je bila zapaljena; goranski dečki brzo su shvatili da snijeg može značiti slobodu, užitak i brzinu.
Već u veljači 1913. godine, zahvaljujući vizionarima poput Rikarda Wickerta, Ive Lipovšćaka i Ante Pandakovića, u Mrkoplju je organiziran prvi službeni tečaj skijanja u Hrvatskoj. Četrnaest domaćih polaznika ubrzo je savladalo osnove trčanja na skijama, no goranski mladići tražili su više. Tražili su let. Obično spuštanje niz brdo ubrzo je zamijenjeno izradom malih, improviziranih snježnih odskočišta, što je bio jasan znak da Mrkopalj želi postati – i da će postati – službena kolijevka hrvatskog skijanja.
Rožmanov inženjering pod Vrhim: Genij s Planice u srcu Mrkoplja
Čista strast s vremenom je zahtijevala ozbiljan inženjerski pristup. Godine 1934. na lokaciji „Pod Vrhin“ izgrađena je prva prava, namjenska skijaška skakaonica u Hrvatskoj. No, malo tko zna da je njezin nacrt i proračun donio čovjek koji je netom prije toga zauvijek promijenio svjetsku povijest zimskih sportova. Bio je to ugledni ljubljanski inženjer Ivan Rožman.
Samo godinu dana ranije, u prosincu 1933., Rožman je u slovenskoj dolini pod Poncama dovršio konstrukciju prve prave mitske skakaonice na Planici (objekta koji će povijest kasnije nepravedno zapamtiti isključivo kao Bloudkovu velikanku, iako je upravo Rožman bio njezin izvorni autor i graditelj). Nakon oštrih nesuglasica oko zasluga i vizija razvoja skijaških letova u Sloveniji, razočarani se Rožman privremeno povukao s Planice i svoj inženjerski genij donio ravno u Gorski kotar.
Skakaonica pod Vrhim bila je ponos domaće sportske arhitekture tog vremena, savršeno uklopljena u prirodni usjek brda. Rožman je u njezin profil ugradio isto ono vizionarsko znanje o geometriji leta koje je testirao na Planici, a primijenio je i svoju inovaciju – takozvani „snježni cement“ za učvršćivanje naleta.
Pravi povijesni klimaks skakaonica je doživjela u zimi 1936. godine. Na velikom međunarodnom natjecanju, pred tisućama zapanjenih gledatelja, glavna zvijezda bio je upravo jedan Norvežanin – zvao se Jahr. Kada se otisnuo s drvenog zaletišta Rožmanove skakaonice, zrakom je zavladala potpuna tišina. Jahr je u savršenoj aerodinamičnoj liniji preletio padinu i doskočio na nevjerojatnih 46,0 metara, postavivši rekord mrkopaljske skakaonice koji nitko nikada više nije uspio nadmašiti. Gledati čovjeka kako leti gotovo pola nogometnog igrališta prije nego što sigurno dotakne tlo, za Gorane je bila ultimativna inspiracija. Do kraja kasnih 1930-ih, Mrkopalj je živio za skokove, a Jahrov rekord ostao je upisan kao zlatni trenutak sjećanja na dane kada je inženjer s Planice podario krila goranskim vizionarima.
Sunger: Privatni snovi o letovima
Dok se u Mrkoplju oko skakaonice okupljala institucionalna i međunarodna elita, samo nekoliko kilometara dalje, u malom pitoresknom mjestu Sunger, rađala se jedna sasvim drugačija, duboko intimna sportska priča. Ona nije bila financirana iz državnog proračuna, niti je imala podršku skijaških saveza, već je bila plod čiste, nepatvorene obiteljske strasti i inata.
U zimi 1937./1938. godine, potaknuti valom skijaške groznice koja je harala regijom nakon Jahrova leta u Mrkoplju, braća Joakim i Viktor Polić odlučili su uzeti stvar u svoje ruke. Sunger je imao snijega u izobilju, imao je strme padine, a braća Polić imala su viziju. Na vlastitom zemljištu, koristeći drvo koje su mogli naći u okolici i jednostavne alate, započeli su gradnju privatne skijaške skakaonice.
Bio je to pothvat u pravom smislu riječi. Bez kompliciranih instrumenata i inženjerskog znanja, oslanjajući se isključivo na vlastiti osjećaj za prostor i nagib, Polićevi su podigli drvenu konstrukciju zaletišta s koje se moglo letjeti oko 30 metara. Skakaonica u Sungeru brzo je postala lokalna senzacija. Na ovoj privatnoj skakaonici okupljali su se dečki iz mjesta, testirajući vlastitu hrabrost na skijama koje su nerijetko sami izrađivali od jasena.
Ova sungerska epizoda, iako kratka i vezana uglavnom za kasne tridesete godine prošlog stoljeća, nosi u sebi esenciju onoga što V1 Travel Corner slavi – skrivenu baštinu malih ljudi čiji su snovi bili veći od njihove svakodnevice. Skakaonica obitelji Polić ostala je zabilježena kao dirljiv dokaz da želja za letom ne bira ni bogatstvo ni status; ona je jednostavno tražila snijeg, padinu i malo goranske hrabrosti. Iako je njezina drvena konstrukcija davno istrunula, a na livadi na koju su Polićevi doskakali teško da se ljeti mogu više vidjeti i domaće životinje u ispaši, u povijesti ostaje zapisano da je i Sunger imao svoje letače.
U idućem nastavku vodimo vas nekoliko kilometara sjevernije – otkrijte kako su skijaški skokovi u Skradu prkosili ćudljivoj planinskoj klimi i tko drži vječni rekord podno Skradskog vrha.
Ako ti je ova priča bila zanimljiva, prijavi se na naš besplatni tjedni newsletter!
Foto: Goran Zaborac
Pogledaj i ovo
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Moglo bi te zanimati
Kamo ćemo večeras? (Disco klubovi koje smo voljeli)
Serije koje smo voljeli 1970.-ih i ’80.-ih
Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj
Muziku si mogao ponijeti sa sobom
Dvorac, staklana i Selekcijska stanica za krumpir obilježili su ovo goransko mjesto
Nekadašnji grad kovača i rudara danas traži novu šansu za život
U sedam i petnaest navečer
Ovo primorsko mjesto čuva stari božićni običaj
U šoping, u Trst
