Lovrakova družina u Vinodolu: Kako je povijesni inženjering ukrotio Suhu Ričinu
Najpoznatija književna vodenica. Slučajno ili ne u predivnoj dječjoj knjizi Mate Lovraka družina predvođena Perom Kvržicom odlučila je obnoviti baš mlin. U tajnosti, trpeći čak i nepravedne roditeljske kazne i batine, te bolest i izdaju poduzeli su iz današnje perspektive nezamisliv pothvat. Zanimljivo je da obnova starog milna nije bila po volji jedino mlinarima koji su imali parne mlinove u obližnjim selima, te su profitirali od nesloge stanovnika Velikog Sela. Jer sve do prije izuma parnog stroja, jedino što je pogonilo gospodarstvo bila je voda.
Istina, nije samo voda pogonila industriju prije izuma parnog stroja. Osim vode, mlinove, tekstilne tvornice, pilane i željezare pokretala je energija vjetra i – ljudskih mišića. Tako je bilo sve do 1769. godine kada je James Watt patentirao bitno unaprijeđeni parni stroj.
Vodenica: Genijalni hidraulički inženjering vinodolskih mlinara
Voda je bila glavni pokretač industrije i u Vinodolu budući je to područje bogato izvorima zbog specifičnog geološkog sastava i fliša koji uvjetuje njezino izbijanje na površinu.
Međutim, vodotoci u Vinodolu nisu ni izdašni, niti pouzdani. Njihova snaga tijekom većeg dijela godine nije dostajala da pokrene teške mlinske kotače. Zato su se tadašnji majstori dosjetili genijalnom inženjerskom rješenju. Umjesto da puste vodu direktno iz korita preko kola, oni bi tik prije mlina i iznad mlinskog kotača, djelomično skrenuli tok rijeke i tu izgradili bazene, takozvane jazove ili jaze. Kad bi se u bazenima dovoljno skupilo vode, milnar bi otvorio pregradu i pustio vodu na mlin.
Šišteći i šumeći, voda iz jaza na mlin se puštala kroz visoko, vertikalno drveno ili kameno korito, badanj. Na dnu badnja bio je vrlo uzak otvor. Prolazeći kroz njega voda je dobivala veliku snagu i iz njega izlazila pod velikim pritiskom kao da izlazi iz modernog vatrogasnog šmrka.
Anatomija vodenica: Vertikalno kolo i tajna unutarnjih zupčanika
Tako je i iz slabijeg toka dobivena dovoljna snaga da pokrene vodeničko kolo. Kola su bila izgrađena od tvrdog drveta, na primjer hrasta, brijesta ili kestena.
U Vinodolu i krajevima koji su imali slične vodotoke vodenička kola bila su okomito postavljena. Voda je padala na njihove lopatice koje nisu bile ravne, već su imale oblik korita ili posudica. Voda bi ispunila tu posudicu i povukla je prema dolje, te na taj način zakrenula kolo. Tako se kotač ne bi okretao samo zbog brzine vode, već i zbog njezine težine.
No, pokretanje samog vodeničkog kola bio je tek prvi zadatak. Sad je trebalo promijeniti smjer gibanja iz okomitog (kako se vrtilo kolo) u vodoravno – kako se vrtio mlinski kamen. Također je trebalo povećati brzinu okretanja mlinskog kamena.
Za to su bila potrebna tri dijela: pogonska osovina, pogonsko vratilo ili palčanik, te mali zupčanik, vreteno ili fenjer.
Veliko vanjsko vodeničko kolo bilo je fiksirano na vratilo. Kada bi voda pokrenula vanjski kotač, to bi se teško drveno vratilo počelo polako okretati. Ono je prolazilo kroz poseban otvor na kamenom zidu mlinice i ulazilo ravno u unutrašnjost.
Na drugom kraju vratila, onom koje se nalazilo u unutrašnosti mlina, nalazio se veliki drveni zupčanik. Njegovi su gusto postavljeni zupci bili napravljeni od najtvrđeg drveta, a izgledom su podsjećali na prste ruke. Otuda je dobio ime palčanik ili palac. Gibanje ovog zupčanika također je bilo okomito. Međutim, budući da su zupci – palci bili postavljeni okomito na ploču zupčanika, a ne u njegovom nastavu – poput kose, ovdje se događala pretvorba gibanja iz okomitog u vodoravno.
Okomito na palčanik bilo je postavljeno malo vreteno. Ono je izgledom podsjećalo na fenjer ili krletku. Sastojalo se od dvije palarelene kružne ploče, spojene drvenim rešetkama. Prsti iz palčanika zahvaćali su te šipke i pokretali ovo malo vreteno. Ono se vrtilo poput ringišpila u luna parku. Osovina u sredini vretena bila je provučena prema gore, kroz pod mlina na kat gdje se nalazil mlinski kamen. Zapravo dva kamena, jedan povrh drugog. Osovina iz vretena okretala je gornji kamen, dok je donji bio fiksiran.
Razmak između mlinskih kamena mogao se podešavati u milimetar. Mlinari su taj razmak morali stalno mijenjati ovisno o tome da li su mljeli pšenicu, kukuruz ili ječam: Također su podešavanjem razmaka mogli birati finoću brašna: oštro, glatko ili krupno mljevenu prekrupu za stoku. Također, razmak se prilagođavao i vlažnosti zrna.
Posljednja pjesma vodenica na Suhoj Ričini
Iz naše današnje perspekive kad po brašno idemo u dućan ovo se možda čini složeno ili čak prekomplicirano da bismo se uopće potrudili shvatiti. Međutim, tako su funkcionirali mlinovi u našem Vinodolu sve do pedesetih godina prošlog stoljeća. Tada su ih s jedne strane zamijenili električni koji nisu ovisili o hirovitom toku Suhe Ričine i drugih vinodolskih rječica i vodotoka. S druge strane, novo doba donijelo je nove navike. Obradive površine se zapuštaju, pšenica se prestaje zlatiti vinodlskom dolinom, a brašno se kupuje u dućanima.
Tako su napuštene i vodenice na Suhoj Ričini. Od jedne, one donje, ostale su zidine, vreteno i nekoliko anegdota o vlasnici Uditi, odnosno Juditi. Od druge samo mlinski kamen i temelj. Njihovu specifičnu, ritmičnu pjesmu koja se sastoji od škripe drveta o drvo, lupkanja drvenih palaca i brujanja teškog kamenja morat ćemo ići slušati negdje drugdje.
Jesmo li nepromišljeno dozvolili propadanje vrijedne baštine? Ili smo brzopleto prigrlili navike koje olakšavaju život? Možda se negdje, nekada neki Pero okupi svoju družinu i obnovi ovu ljepotu. Samo mora požuriti dok još stoji kamen na kamenu.
Naslovna fotografija i video: Goran Zaborac
Pogledaj i ovo
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Moglo bi te zanimati
Crkvica sv. Jurja iznad Vinodola privlači znatiželjnike, turiste željne mira i istraživače starine
Gledaj! – najbolji savjet koji sam dobila od povjesničarke umjetnosti
Automobil u kojem se može prevesti košara jaja preko oranice – a da se pritom niti jedno ne razbije
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (3. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (2. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (1. dio)
Voćna riža poslastica koja je obilježila mnoga djetinjstva
Ivan koji je sam sebe nazvao Goranom i ispisao neke od najljepših hrvatskih stihova rođen je na današnji dan
U svijetu kulinarskih influencera i šarenih kuharica jedna se stara knjiga opire vremenu
