“Milane, ovamo, ovamo, Milane!” visoki je ženski glas u komadiće razbio mir ljetnog podneva što su ga brižno sakupljale i čuvale kamene uličice.
Zvučao je pomalo očajno, a pomalo ljuto. Dama u dugačkoj plavoj haljini, s dubokim izrezom iz kojeg je pri svakom koraku ispadala duga bijela noga, nosila je štikle u ruci i bosa hodala po vrelom, izlizanom kamenu. Na licu joj se vidio grč, što zbog fizičke, što zbog psihičke muke kroz koju je prolazila. Iza nje skupila se povelika kolona. Dame u visokim petama nabadale su korake, a muškarci su otpuštali kravate što su im čvrsto grlile vratove. Negdje na polovici kolone dvije su curice trčkarale za djevojkom u bijeloj vjenčanici pridržavajući joj dugački veo što se vukao za njom. Pored nje, druga je djevojka nosila buket cvijeća.
Postani pretplatnik i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Milanov odgovor protresao je same temelje gradića, tako je dubok bio njegov glas:
“Ha-ha-ha, zalutao sam.”
Zaista, nije teško zalutati u spletu uskih ulica, uličica i kuća odijeljenih dvorišnim zidovima i velikim grmovima hortenzija. Ovo je mjestašce poput mreže bačene preko vrha 54 metra visokog brežuljka, tako da se ne vidi koja od uličica ide prema moru, koja od mora, koja se spušta, a koja penje, kojom se može proći kao prečicom, a koja je slijepa i ne vodi dalje od nečijeg dvorišta1.
Izlizani kamen na ulicama Vrsara
Ne želeći kvariti vjenčanje, krenuli smo na suprotnu stranu od povorke i tako zaobišli župnu crkvu sv. Martina u kojoj je zvuk orgulja već najavljivao početak svadbenog obreda. Malo uzbrdo, pa po stepenicama nizbrdo i začas smo se opet našli kod crkve. Samo sad s druge strane. Bilo je vrijeme da zastanemo i pogledamo kartu. Tražili smo vidikovac Giacoma Casanove. U mjestu za koje je napisao da je zapušteno, neugledno i ružno, dobio je svoj vidikovac – jedan od četiri koliko ih ima u Vrsaru2 – turističku turu3 i brončani spomenik.
Naravno, radi se o Vrsaru
Na Mediteranu, a vjerojatno i drugdje, neki je lokalitet kontinuirano nastanjen od davnine iz dva razloga. Ili je mjesto strateški važno za obranu ili je na povoljnim trgovačkim pravcima. U slučaju Vrsara, vrijedi ovo drugo.
Tragove života na području današnjeg Vrsara može se pratiti sve do prethistorijskog4 doba kada su Istru nastanjivala plemena Histra i Liburna. Nakon što su ih porazili Rimljani i u prvom stoljeću pr.n.e. zavladali poluotokom, Vrsar postaje važno trgovačko središte. Smješten na cesti, via Flavia koja je povezivala Pulu, Poreč, Trsi i Aquileu, gotovo na sredini zapadne obale Istre, omeđen plodnim poljima u zaleđu i Limskim kanalom na moru, bio je idealno mjesto za trgovinu poljoprivrednim proizvodima.
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
No, sve ima svoju cijenu. Tako je porečki biskup Eufrazije – da, to je onaj koji je za vrijeme svoga stolovanja u Poreču dao sagraditi poznatu baziliku – 543. godine dao kanonicima porečke crkve pravo na trećinu ribe koju ribari ulove u vodama Limskog kanala. Je li pritom, prije donošenja odluke sazvao konzultacije i pregovore s ribarima, nije poznato.
U 7. stoljeću u Istru dolaze Slaveni
Najstariji nazivi koji se spominju za Vrsar je Ursarium, Ursaria, Orsaria i takve varijante. Slaveni su taj latinski naziv prilagodili svome jeziku, te tako “U” postaje “V”, a nastavci “ia”, odnosno “ium” nestaju i tako je stvoreno ime pod kojim ga mi danas posjećujemo Vrsar. U službenom nazivu zadržala se i talijanska varijanta Orsera5.
Iako njihov dolazak nije bilo moguće zaustaviti, Slaveni Istru zapravo ne zauzimaju.Poluotok je ostao u sastavu Bizanta, sve do 8. stoljeća kada potpada pod Franačku državu i nalazi se u njenom sastavu, kao posebna markgrofovija. Odlukom Henrika IV, čiji je nadimak bio Okrutni – razmišljam zašto – ona potpada pod formalnu vlast akvilejskih biskupa. Takva situacija staje sve do 10. stoljeća kada je Vrsar potpao pod vlast porečke biskupije. Točna godina kada se to dogodilo nije poznata, zna se tek da je pod njihovom upravom bio negdje od 983. pa sve do 1778. godine unatoč činjenici da su ga i Mlečani i akvilejski patrijarsi pokušavali oteti6. Od 12. stoljeća jedan za drugim Istarski gradovi prisežu na vjernost mletačkom duždu. Tako da Istra postaje dio Mletačke republike koja je tada neprikosnoveni vladar na zapadnoj i istočnoj obali Jadranskog mora.
Pogled na Vrsarski arhipelag
Sudbinu Istre dijeli Vrsar, mijenjajući države i vladare, a pritom ostajući na jednom te istom mjestu, povoljnom za poljoprivredu, ribarstvo i trgovinu. Stabilnost nastupa nakon doba Napoleona kad Vrsar dolazi u sastav Habsburške monarhije. Početkom 19. stoljeća otvvaraju se srednjovjekovne gradske zidine i gradić se spušta prema moru. Tko zna hoće li neko novo doba natjerati stanovnike na ponovni bijeg u sigurnost brežuljka?
Prema moru
Dok se bezbrižno spuštamo prema moru i iza sebe ostavljamo zvuk orgulja, put nam presijeca crveni kabrio u kojem su se, na zadnjem sjedištu smjestili mladenci. Umjesto registracije, u okviru stoji natpis s njihovim imenima. Iza automobila hodala je ona dama u plavoj haljini s početka priče. Grč na licu zamijenio je skamenjeni osmijeh. Širokim I odrješitim pokretima ruku upravljala je kretanjem svadbene povorke okupljene iza automobila.
Zvona na zvoniku župne crvkve zazvonila su. Nama je ostalo samo svrnuti pogled na građevinu čiju su gradnju odgađali Napoleonova osvajanja i prvi svjetski rat, da bi konačno bila dovršena 1935., taman u praskozorje novog rata.
Casanova
“Mah, pustite to,” odmahnula je konobarica rukom na naše pitanje o Casanovi, “imamo i boljih znamenitosti.”
U kafić pored mora sklonili smo se od neobično jakog jesenjeg sunca koje je šetnju lučicom pretvorilo u muku.
“Da? Na primjer?”
Uputila nas je u park skulptura Dušana Džamonje u obližnjoj Valkaneli i na vidikovac na obali Limskog kanala. Ako nam se da, možemo se i spustiti do Limskog kanala, imaju divne ricotte, rekla je tiho kao da nam otkriva dobro skrivenu tajnu. A za popiti nam je preporučila pašaretu, crveno piće koje je, unatoč svojoj potpuno neprirodnoj boji, ovdje jako popularne, te je lani proslavilo prvih sto godina od nastanka.
Park skulptura Dušana Džamonje u Valkaneli
Casanova je u svojim Memoramima spomenuo da je dvaput bio u Vrsaru. Prvi put kao neugledni redovnik u kolovozu. Neugledna odjeća i redovnički zavjet nije ga, međutim spriječio da u gradiću kao uspomenu na boravak ostavi sifilis. Zbog toga mu je, navodno, čak i gradski liječnik zahvalio kad je drugi puta, 1774. godine boravio ovdje, te ga je častio odabranom ribom i najboljim vinom. Riba i vino su mu se svidjeli, ali kao što smo spomenuli, Vrsar nije.
Srećom, mišljenje najpoznatijeg zavodnika i ljubavnika u povijesti, nije spriječilo Vrsar, nekada Ursar, da se razvije u zavodljiv gradić na padinama brežuljka i da se pruži uz predivnu morsku obalu, te postane jedan od najugodnijih mjestašca koja smo posjetili tijekom ili nakon sezone.
- https://infovrsar.com/dozivi/povijest-i-kultura/stari-grad/starogradska-jezgra/ ↩︎
- https://infovrsar.com/dozivi/povijest-i-kultura/stari-grad/vrsar-grad-vidikovaca/ ↩︎
- https://infovrsar.com/dozivi/povijest-i-kultura/kulturna-dogadanja-i-ture/kulturni-itinereri/ ↩︎
- https://infovrsar.com/dozivi/povijest-i-kultura/prethistorijski-vrsar/ ↩︎
- https://www.vrsar.hr/za-gradane/opci-podatci/ ↩︎
- https://lag-sredisnjaistra.hr/podrucje-lag-a/opcina-vrsar/ ↩︎
Još iz iste kategorije
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 1. dio
“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 2. dio
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola – rušenje Kaštela (4. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (3. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (2. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (1. dio)
Bubanj, muzika – složno udaraj!
Što povezuje Ljudevita Gaja i ovo primorsko mjesto?
Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj
Dvorac, staklana i Selekcijska stanica za krumpir obilježili su ovo goransko mjesto
Nekadašnji grad kovača i rudara danas traži novu šansu za život
Ovo primorsko mjesto čuva stari božićni običaj
Od 1989. i stranci mogu na ovaj otok, ali se moraju držati jednog pravila
Kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati
Otok koji je admiral Persano smatrao Gibraltarom Jadrana i nikad ga nije osvojio
Najviše naselje u Hrvatskoj
Satovi II – Spoj znanosti, precizne mehanike i umjetnosti
Pogledaj i ove objave
Put u planine: Risnjak – Snježnik 4. dio: Snježnik
Sjedila sam tako na vrhu u onoj istoj crvenoj majici u kojoj sam ujutro krenula, a Cher mi se u međuvremenu pridružila i baš kao pravi najbolji prijatelj još jednom tog dana prevladala svoje strahove i popela se za mnom…
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 1. dio
O oružju kojim bi se potopio suparnički brod, a da se pritom ne ugrozi svoj, sigurno su stoljećima razmišljali i snivali mornari, izumitelji i inženjeri. Međutim, nitko u tim razmišljanjima…
Najbolji automobil svih vremena – prema ocjeni njemačkog časopisa Auto Motor und Sport
U njima su se vozili predsjednici, premijeri, estradne zvijezde i obični smrtnici, postala je omiljeno vozilo hitne pomoći i hitnih službi u Francuskoj pa je to još jedna u nizu…
Humanitarna projekcija dokumentarnog filma Dom za zauvijek za riječki azil
U organizaciji produkcijske kuće V1 Travel Corner i Festivala Opatija 25. svibnja 2026. u 18: 00 sati u Centru Gervais bit će održana humanitarna projekcija dokumentarnog filma „Dom za zauvijek“…
Na snimanju filma Dom za zauvijek
Snimanje je bilo s jedne strane užitak, a s druge prilično naporno jer smo morali pratiti ritam volonterki koji uopće nije lagan.
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
