Geološka drama stara 50 milijun godina
Fliš. Tko god je prošao cestama kroz Vinodol ako je imalo obratio pažnju, morao je uočiti uzdužne pukotine u asfaltu, dugačka uleknuća i mjestimična ispupčenja na prometnicama. I dok smo, potpuno ljudski, skloni krivca odmah tražiti u lokalnoj upravi ili lošoj izvedbi cestara, prava istina o ovim nemirnim cestama puno je dublja i uzbudljivija.
Ovdje se ne radi o površnom nemaru, ili barem ne samo o tome.
“Krivca” za to treba tražiti dublje u tlu, tlu koje se nalazi ispod tampona i sloja asfalta, a koji je nastao u pradavna vremena, dok je Zemlja bila topla, bez ledenih kapa na polovima, prekrivena tropskim šumama i kada je na njoj bujao svakovrsni život. Doduše, još uvijek bez ljudi.
Svijet divova: Kada su palme rasle na Aljasci
U to vrijeme na Aljasci su rasle palme, a sekvoje i močvarni čempresi prekrivali su Anktarktik. Prvi preci konja (Hyracotherium), veličine lisice počeli su lutati beskrajnim prostranstvima, prvi preci kitova (Pakicetus) još su hodali planetom na četiri noge od kojih su im se kasnije razvile peraje. Ogromne ptičurine poput ptice trkačice Gastornisa još nisu mogle letjeti, ali su zato svojim jakim kljunovima mogle razbiti i najtvrše sjemenke.
Oceanima su gospodarili golemi morski psi, a kitovi sele u more. Sve je ogromno, golemo i pomalo zastrašujuće ako se gleda iz današnje perspektive. Tako se pojavljuje zmijoliki kit Basilosaurus, zmijoliko stvorenje koje je dosezalo dužinu i do 18 metara. U plićacima su živjeli milijuni i milijuni jednostaničnih organizama s vapnenačkom kućicom koje su znanstvenici nazvali numuliti. Njihovi fosili danas čine goleme naslage eocenskog vapnenca. Od tog su vapnenca građene i egipatske piramide i kuće u našem priobalju.
Krah tropskog raja i rađanje modernog Kvarnera
Stotinama milijuna godina, naš Jadran je bio plitko, toplo i mirno tropsko more. Svih tih godina u njemu su se taložile tisuće metara vapnenca od ljušturica morskih organizama. Da je tada postojao turizam, vjerojatno bi se Jadranska karbonatna platforma reklamirala kao raj na zemlji.
I onda se, geološki gledano u jednom jedinom trenu, sve promijenilo. Spora, ali nezaustavljiva tektonska sila počela je orati i preoravati lice Evrope. Ono što se činilo stabilnim, neumitno se počelo gužvati, pucati i lomiti. Sudarom Afričke i Euroazijske ploče počela je Aplska ortogeneza.
Dno Jadranske karbonatne platforme je puklo. Na njezinu mjestu stvorena su duboka podmorska korita i jarci koji su se pružali smjerom sjeverozapad–jugoistok. To je smjer kojim se pruža današnje Jadransko more. U blizini tih dubokih podmorskih korita počinju se uzdizati prvi dijelovi mladih planina.
Kako se peče geološki “sendvič” koji nazivamo fliš
Na rubovima korita sakupljaju se i miješaju dva potpuno različita materijala iz dva različita izvora. Prvi je kopneni materijal. Njega s obronaka planina donose novonastale rijeke. Sastoji se od kvarcnog pijeska, gline, mulja i komadića starih stijena.
S druge strane, u plićinama i dalje buja život. Milijuni numulita, školjaka, koralja i algi stvara vapnenac, točnije vapnenački mulj i kamenac.
Zbog nagomilanog materijala situacija je nestabilna i samo je potreban okidač da se sve uruši. Okidač i tada i danas je isti – potres. Potres ili prevelika količina nakupljenog materijala. Razlika je u tome što su u to vrijeme eocena, dakle prije 56 do 33,9 milijuna godina, potresi bili nešto češći nego danas.
Zanimljivo je da ovaj teški, slojeviti teren danas zadaje muke građevinarima, ali ne i najpoznatijim inženjerima vinodolskog podzemlja – pročitajte kako vinodolski jazavci koriste pukotine u flišu za gradnju svojih utvrda.
Pogledajte ekskluzivnu snimku dva jazavca u pohodu na amule
No, bez obzira na to je li okidač potres ili je jednostavno količina materijala bila prevelika da izdrži svoju težinu, on je destabilizirao nakupine materijala na rubu strmine. Sad golema količina pijeska, gline, numulita, vapnenca i svega što se nalazi u sedimentu juri prema morskom dnu. Iz jureće mase prvo se počinju izdvajati najteža i najkrupnija zrna. Talože se zrnca kvarcnog pijeska i krupniji komadići školjaka. Tijekom sljedećih milijuna godina ona će se stvrdnuti u pješčenjak. To je prva šnita sendviča od kojeg se sastoji fliš.
Nakon što je pijesak ispao, voda u jarku je i dalje mutna jer u njoj lebde najsitnije čestice: fina glina, mulj i mikroskopski vapnenački prah. Njima će trebati dani da se slegnu. Poput snijega u božićnim kuglama u kojima, kad ih se protrese, treba neko vrijeme da se “pahuljice” snijega ponovo slegnu na dno.
Ovaj fini mulj s vremenom će postati mekana stijena, odnosno lapor. To je druga šnita fliša.
Kada priča stara milijunima godina napadne asfalt
Svako sljedeće ponavljanje ovog procesa, koji se zove turbiditni tok, odnosno podmorska lavina, dat će nove dvije šnite. Zanimljivo je da su ovi tokovi toliko moćni da su u modernoj povijesti, sredinom 20. stoljeća, lomili podvodne telegrafske kabele na dnu Atlantika, ostavljajući kontinente bez komunikacije.
Kada se taj ciklus ponovi desetke tisuća puta tijekom 10 do 15 milijuna godina, nastaju kilometarski paketi stijena s pravilnom izmjenom: pješčenjak – lapor – pješčenjak – lapor – pješčenjak – lapor.
Kasnije su te stijene izbačene na kopno, upravo ovo kopno koje danas zovemo Vinodolom.
OK, ali kakve to veze ima s cestama?
Zašto je fliš tako nestabilan?
U građevinskom i geološkom smislu fliš je izrazito nestabilan. Razlog tome krije se u građi tog “sendviča” i ponašanju gline pod utjecajem vode.
Glavni krivac za klizišta je glina. Naime, kad padne kiša, pješčenjak propusti vodu, ali glina je upije, nabubri i pretvara se u sklisko blato. Zbog toga pješčenjak gubi stabilno tlo, te počinje doslovno klizati kao po ledu. Baš onako kao i mi kad hodamo po strmoj vinodolskoj glini natopljenoj dugim kišama.
Fliš je, k tome, tijekom Alpske orogeneze zgužvan i nagnut. Kada su slojevi stijena nagnuti paralelno s nagibom same padine brda, dovoljno je malo vode da se cijelo brdo pokrene prema dolje. Upravo se to događa ispod asfalta, te ceste kroz Vinodol nikako da se smire. Stalno pucaju, klize, naginju se i na njima se pojavljuju uvijek ista oštećenja.
Pa ipak, iako zadaje glavobolje vozačima i građevinarima, fliš je zapravo najveći blagoslov ovog kraja. Dok se okolno primorje bori sa surovim, bezvodnim kršom, nepropusna glina u flišu zadržala je vodu na površini. Na taj su način stvoreni brojni jači i slabiji izvori koji su Vinodolu doslovno udahnuli život.
Fliš je taj koji je omogućio nastanak plodne, zelene doline. On je doslovno stvorio Vino-dol – zlatnu dolinu i kolijevku života na Kvarneru.
Fliš kao lekcija o strpljenju i arhitekturi prirode
Zato, sljedeći put kada vaš automobil poskoči na neugodnom uleknuću kroz Vinodol, nemojte odmah pomisliti na loš asfalt. Umjesto toga, sjetite se da se vozite po dnu pradavnog oceana i da je ta sitna pukotina na cesti zapravo mala cijena za zeleni raj u kojem danas uživamo.
Uostalom, ovaj nemirni teren stoljećima je izazov za svakoga tko ga pokušava ukrotiti. Dok se mi danas borimo s pukotinama u asfaltu, povijest nam nudi fascinantnu zagonetku: drevna rimska cesta kroz Vinodol, građena s dubokim poštovanjem prema silama prirode, i danas ponosno prkosi vremenu. Kako je rimskim inženjerima uspjelo ono što modernoj mehanizaciji stalno izmiče iz ruku?
Odgovor na to pitanje skriva se u tajnama antičkog inženjeringa, ali i u novim, monumentalnim projektima koji danas ponovno mijenjaju vizuru doline – od modernih vijadukata koji lete preko flišnih padina do željezničkih pruga koje će, umjesto kroz nemirnu dolinu, proći kroz samo srce čvrstog brda. No, to je već priča za neku novu geološku i graditeljsku avanturu.
Naslovna fotografija i video: Goran Zaborac
Pogledaj i ovo
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Moglo bi te zanimati
Lopar – tajanstvena utvrda na obali mora koja je jednostavno “nestala”
Mjesto koje je Giacomo Casanova smatrao ružnim (a ipak ga je posjetio dva puta)
Kad idete k nama, kod kapelice skrenite…
Tako strašna vrha…
Kako sam dolly pretvorio u slider?
Dolly za bolji pokret kamere – DIY
Zaboravljeni mostovi
