Tekst: Mirta Mataija
Fotografije: Goran Zaborac
U splitskoj trajektnoj luci uobičajena ljetna gužva. Iako se popodne počelo pretvarati u večer, brodovi svejednako pristaju i polaze. Umorni i znojni putnici nastoje izbjeći sudaranje jedni s drugima koliko god je moguće. Na monitoru na kojem su ispisani polasci i dolasci brodova, naš je naveden među posljednjima. Polazi u 21:00, a na otok stiže dva i pol sata kasnije.
Vis – samostan i crkva sv. Jerolima na poluotočiću Prirovo iz 16. stoljeća
Na trajektu poluprazna garaža daje naslutiti da će nas na odredištu dočekati mir. Nasuprot nepodnošljivoj gužvi koja je zadnjih godina u ljetnim mjesecima postala neizbježna na Kvarneru i duž obale. Među automobilima otprilike polovica tablica je iz Hrvatske, dok su ostale strane. Jedini kamper na trajektu također ima stranu registraciju.
Do 1989. takva situacija ne bi bila moguće. Stranci su, naime, na otok mogli doći samo uz dozvolu. Kakvu dozvolu, tko ju je izdavao i koliko ju je ljudi uopće dobilo ne znam. Ovaj pučinski otok bio je strateški važan za kontrolu plovidbe u Jadranu. Tako da je zbog svoga položaja bio utvrđivan, osvajan, rušen i građen iznova, otvaran i zatvaran za strance, trgovce i turiste, ne samo u Jugoslaviji, nego kroz čitavu svoju povijest.
Kakve veze imaju Francuzi i Englezi s Visom?
Plovidba je protjecala mirno. Bilo je tiho. More i zrak. Osim jednoličnog brujanja brodskih motora i malo vjetra, drugih zvukova nije bilo.
Bilo je teško zamisliti da je baš tu negdje plamtjela bitka koja će u povijesti ostati upamćena kao jedna od najvažnijih pomorskih bitaka – Viška bitka. U njoj su daleko slabije austrijske snage nadvladale nadmoćnijeg protivnika, talijansku eskadru. Bilo je to u srpnju davne 1866. godine. Talijanski su topovi s broda usidrenog u zaljevu ispred Visa žestoko tukli po tvrđavama Wellington i George, onesposobili ih, te je samo Gospina poljana održavala obranu. Drugi dan u obranu Visa stići će austrijska eskadra i bitka za otok pretvorit će se u veliku pomorsku bitku, prvu bitku oklopljenih brodova na otvorenom moru.
Kako je uopće došlo do te bitke? Kakve veze s njom imaju Francuzi i kako se Vis našao pod kontrolom Britanaca? Za odgovoriti na ova pitanja treba se vratiti još koju godinu unatrag, na početak 19. stoljeća. Priča je možda malo duža, ali je jako zanimljiva i priča se u dahu, a vjerujem da se u dahu i čita.
Kaštel Grimaldi Komuna iz 16. st. u Komiži – danas Ribarski muzej
Nakon dramatičnih godina tijekom i neposredno nakon revolucije u Francuskoj (1789. – 1799.) u kojima se pokazalo kako revolucija jede svoju djecu, društvena se situacija donekle smirila dolaskom na vlast ratobornog Korzikanca Napoleona Bonapartea. Između svih osvajačkih ambicija koje je imao, posebno se ističe ona da osvoji Veliku Britaniju. Za to mu je trebala prevlast na moru. Svojim je generalima, navodno, rekao: ‘dajte mi dan prednosti na La Mancheu i Britanija će mi ležati pod nogama’. No, njegovu mu generali to nisu mogli omogućiti jer je Britanija bila i tada i danas velika pomorska sila. Zato je naredio potpunu kopnenu blokadu, odnosno blokadu svih luka u Evropi kako bi izolirao i iscrpio Britaniju.
Postani pretplatnik i otključaj pristup ekskluzivnom sadržaju
Međutim, oduvijek je poznato da zabrane ne znače obustavu, nego tek traže način da se zaobiđu. Tako je bilo i s Napoleonovom kopnenom blokadom.
Francuzi kontroliraju obalu, a Britanci Jadran
Iako su Francuzi zauzeli čitavu istočnu obalu Jadrana, oni ipak ne uspijevaju kontrolirati plovidbu njime. U to vrijeme u Jadran je uplovila britanska eskadra pod zapovjedništvom pomorskog časnika Williama Hostea. Eskadra, francuzima tako reći pred očima, drsko pljačka trgovačke brodove austrijskih i talijanskih trgovaca i tako blokadu Britanije koju je želio Napoleon pretvara u nemogućnost Francuske da trguje.
Francuska flota nije bila u stanju nadzirati Vis koji je od obale udaljen 45 kilometara i smatra se pučinskim otokom. Začudo, u tim uvjetima grad i luka Vis napreduju. Trgovina cvate, a stanovništvo se popelo na gotovo 12.000. Za usporedbu, Vis danas nema niti dvije tisuće stanovnika. Kako bi osigurali trgovinu, Britanci osvajaju Vis i tamo ostaju sve do 1815. i Pariškog sporazuma postignutog nakon “sto Napoleonovih dana” kako su Francuzi nazvali sto dana vladavine Napoleona nakon njegovog povratka iz izbjeglištva na Elbi1.
Kao trag Britanske vladavine Visom ostale su obrambene kule Wellington i George na ulazu u Višku luku.
Nova sila na Apeninskom poluotoku
Nakon Pariškog mirovnog sporazuma Austrija je ponovo zagospodarila istočnom obalom Jadrana, pa tako i Visom. Međutim s druge strane mora, na Apeninskom poluotoku javlja se ideja da se tamošnje državice ujedine i stvore moćnu silu Kraljevinu Italiju. Ideja tog novog imperija, kao uostalom i svakog imperija bila je širenje. A kamo da se proširi nego na istočnu obalu Jadrana.
U tu svrhu Kraljevina Italija je izgradila ratnu mornaricu kojoj nije bilo premca. Između mnogih drugih brodova u sastavu je imala dvije najmodernije oklopljene fregate: Re d’Italia koja je ujedno bila zapovjedni brod i Affondatore.
Za prvi cilj u širenju imperija postavljeno je osvajanje Visa. Pripreme su bile duge, zapovjednik Kraljevske mornarice admiral Carlo Persano, neodlučan i nevičan ratnoj taktici, odugovlačio je trenutak kada će krenuti na Gibraltar Jadrana – kako ga je nazvao budući je Vis bio i dobro utvrđen i strateški značajan.
Kad je konačno krenuo u napad, put mu je bio otvoren jer je austrijska flota bila usidrena u Puli, potpuno nesvjesna opasnosti. Kako bi osigurao da tako i ostane, admiral Persano šalje jedan brzi brod na Hvar sa zadatkom da presjeku telegrafski kabel koji je povezivao Vis i Hvar. Međutim, Talijani kakvi već jesu, zaboravili su presjeći i podmorski kabel koji je Hvar povezivao sa Splitom, a onda dalje s Pulom i Bečom. Tako da su Austrijanci saznali za događanja na Visu. Isprva su ih smatrali provokacijom, ali nakon upornih dopisa s Hvara, shvatili su da je opasnost stvarna, te su o tome obavijestili zapovjednika flote, kontraadmirala Willhelma Tegetthoffa.
Kako je rođeni Mariborčanin, admiral Tegetthoff obranio Vis u Viškoj bitci
Susret na moru nije bio ni približno dramatičan kao susret talijanske i austrijske eskadre 1866. godine
Trajekt je bio otprilike na pola puta do Visa. Za razliku od Gorana i mene ostali putnici su se neprekidno kretali po brodu. Dok su jedni napuštali gornju palubu, drugi su se, pak, baš na nju penjali, jedva čujno i u tišini kao da razumiju i poštuju mir mora.
Na obzoru nije bilo svjetala. Ona s kopna su iščezla, a viška se još nisu vidjela. Zato je nebo bilo puno zvijezda.
Nebo je vjerojatno bilo puno zvijezda, budući tada nije bilo svjetlosnog zagađenja kakvo je danas, i kad se Tegetthof sa svojom eskadrom otisnuo od obala Pule primivši vijest o situaciji na krajnjem jugu Jadrana.
“Punom snagom na Vis!” zapovjedio je mladi kontraadmiral2.
Iako su bili u svakom smislu slabiji – imali su manje borbenih jedinica, manje ljudi, manje topova, k tome još starijih i lošijih – Tegetthoff je smislio taktiku koja će se kasnije pokazati pobjedonosnom. Ići će punom snagom na talijansku flotu, te tako skratiti vrijeme u kojem će njih Talijani moći gađati iz svojih topova, a oni neće biti u stanju odgovoriti jer je doseg njihovog naoružanja bio kraći. Primijenit će taktiku probijanja boka neprijateljskog broda kljunom, taktiku poznatu još iz antičkog doba i borbi galija3.
Crkva i samostan sv. Nikole u Komiži
Taktika probijanja kljunom Tegetthoffu se isplatila. Linijski brod Kaiser na taj je način teško oštetio talijansku oklopnjaču Re di Portogallo koja ipak nije potonula. Admiralski brod Willhelma Teggethoffa – Erzgerzog Ferdinand Max – kljunom je, pak, zadao kobni udarac ponosu talijanske mornarice oklopljenoj fregati Re d’Italia. Talijanski mornari nisu napustili svoj brod, borili su se do kraja. Međutim, ona je brzo potonula, povukavši za sobom 27 oficira i 600 mornara i članova posade. Bio je to tužan kraj za talijansku flotu.
Njihov zapovjednik admiral Persano ubrzo je naredio povlačenje iz borbe i povratak u Anconu. Zbog toga mu je kasnije suđeno. Izgubio je položaj i činove zbog nemara, neodlučnosti, nestručnih postupaka i neizvršenja zadataka4.
S druge strane, kontraadmiral Tegetthoff promaknut je u čin admirala.
Trajekt Petar Hektorović uplovljava u višku luku
Gdje leži Re d’Italia?
Kako se brod približavao luci Vis, svjetla slavnoga grada bivala su sve veća i sjajnija. Tu, negdje, pomislila sam, na dubini od otprilike 115 metara nalazi se olupina Re d’ Italie. Čak niti na toj dubini, nakon svih proteklih godina ni brod, niti ljudi koje je more progutalo zajedno s njim, nemaju mira. Sporno je, naime tko ju je prvi pronašao – francusko- hrvatska ekspedicija na čelu s Jasenom Mesićem5, ili netko drugi6.
U međuvremenu, Evropom i Visom prohujala su dva svjetska rata. Nakon prvog, Velikog rata, Habsburška monarhija se našla na strani gubitnika i prestala je postojati. Dijelovi njezinog teritorija razdijeljeni su saveznicima. Tako je Italija trebala dobiti Vis, ali je u zadnji čas on pripao novostvorenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Za uzvrat Talijani su dobili Lastovo. Zanimljivo je da je austrijska mornarica za potrebe ratnog naoružanja izgradila četiri oklopnjače tipa Tegetthoff. Jedna je nosila ime toga admirala. Kao ratnu odštetu, morali su ih predati Italiji koja je bila na strani pobjednica. Još uvijek noseći rane zbog poraza koji im je Tegetthoff nanio kod Visa, brod je ubrzo poslan u rezalište.
Trajekt mirno pristaje u luku. Automobili se pale jedan za drugim. Brundaju motori, tako da čak i zaglušuju brodske strojeve kojima posada nježno prislanja metalnu grdosiju uz pristanište. Napuštamo trajekt.
Prvi znak koji uočavamo je veliki znak zabrane kampiranja na otoku. Nema veze, mi i tako idemo na drugu stranu, u Komižu. Ostale tajne otkrit ćemo tamo, a ja ću ti ih donijeti u drugom dijelu članka o “Gibraltaru Jadrana”.
Komiža
Naruči knjigu To nije pas, to je Cher!
Pretplati se na naš YouTube kanal.
- https://hr.wikipedia.org/wiki/Bitka_kod_Waterlooa ↩︎
- Boris Prikril, 3000 godina pomorskih ratova 2, Znanje Zagreb i Otokar Keršovani Opatija, 1980 ↩︎
- Boris Prikril, 3000 godina pomorskih ratova 1, Znanje Zagreb i Otokar Keršovani Opatija, 1980 ↩︎
- ibid 2 ↩︎
- National Geographic Hrvatska, br. 7, srpanj 2007 ↩︎
- https://slobodnadalmacija.hr/dalmacija/navodno-blago-s-39-re-d-39-italia-39-nije-otkrio-lorenzo-marovic-nbsp-dvije-grupe-ronilaca-su-se-prije-njega-spustile-na-olupinu-i-nisu-od-toga-radile-senzaciju-jer-po-zakonu-ne-smiju-563712 ↩︎
Još iz iste kategorije
Od “Čuvara obale” do torpeda – kako je stvoreno oružje koje je promijenilo pomorske bitke 1. dio
“Čudiš se i diviš, možda vidiš nešto strašno” – park šuma Golubinjak
Japlenški vrh – zelena oaza iznad Delnica
Brodogradilište u Kraljevici – Aurora i Stella Matutina 2. dio
Brodogradilište u Kraljevici 1. dio – Aurora i Stella Matutina
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola – rušenje Kaštela (4. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (3. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (2. dio)
Kula Turan podsjetnik je na slavno vrijeme Vinodola (1. dio)
Bubanj, muzika – složno udaraj!
Što povezuje Ljudevita Gaja i ovo primorsko mjesto?
Najduža rijeka koja izvire i uvire u Hrvatskoj
Dvorac, staklana i Selekcijska stanica za krumpir obilježili su ovo goransko mjesto
Nekadašnji grad kovača i rudara danas traži novu šansu za život
Ovo primorsko mjesto čuva stari božićni običaj
Od 1989. i stranci mogu na ovaj otok, ali se moraju držati jednog pravila
Kraj, gdje je romantika divlja, niema; gdje ćemo se diviti, pa prirodu bilo i strahom promatrati
Otok koji je admiral Persano smatrao Gibraltarom Jadrana i nikad ga nije osvojio
Najviše naselje u Hrvatskoj
